Go Canucks go...IV

Ovako stoje stvari sto se tice play-off. Zakuhalo se pravo. Poveli su Canucks u finalu 2:0, ma gorilo je i horilo danima, radosti i veselja na sve strane, vec se je i pehar visoko, u rukama znojavim, osjetiti mogao. Medjutim, probudise se bostonski medvjedi iz dubokog sna, izjednacise i vratise neizvjesnost u igru. Hajd sto su izjednacili, nego su ih rasturili, pomeli ko ledene kristale grada poslije ljetne kise koji se brzo otopi i jos brze zaboravi. Veceras se igra peta utakmica.

Kao sto sam spomenuo ranije, citav je grad zahvatila euforija nevidjenih razmjera, sto meni malo ide na ganglijski sustav, ali ne pravim drame odnosno ne upustam se u dublje razgovore. Vidim, ljudi su pobudalili, pustam ih na miru, nemam snage za pojedinacno analiziranje, prihvatam, ali ne bacam se u delirijume.
Sve nesto kontam, mlad je ovo grad, veliki je priliv stanovnista sa drugih kontinenta, etnicka je struktura sarolika, mentalitet razlicit i tesko je naci sebe, osjetiti prisnost prema sredini, ako nemas neki zajednicki motivator ili odrednicu. I tu su je nekako uglavio, narocito ove godine, Canucks, hokejaski klub, dika i ponos grada. Svi su sada rodjeni Vankuvercani.

I sve je to u redu, medjutim, osjetio sam da postoji ogromna razlika izmedju onih koji su emotivno vezani ( istinski ljubitelji i znalci hokeja) i onih kojima ovo finale vise predstvalja puku zabavu i pruza osjecaj pripadnosti sredini. Ove prve izbjegavam, ipak, emocije su emocije, mani se glupavih komentara i balkanskih doskocica, a ove druge volim gledat, nek' se svijet raduje, makar pojma nema o hokeju. Go Canucks go...