Castro/Mission

Rekoh, ne zelim da pisem mnogo o Golden Gate-u. Simbol je simbol, o njemu se ne raspravlja puno. Ipak,  moram da spomenem, da sam se smrzo ko golub avlijaner nepripremljen na iznenadnu promjenu vremena i da nimalo ugodno nije.
Krenuo sam nosen slobodarskom mislju i cvrstom udarnickom odlukom, da ga prepjesacim , premostim, ovu ljepoticu, ovu zvijer,  sto tako lijepo docarava grandioznost arhitektonsku i  umjece ljudskog uma i ruku, ovaj neizbjezan kadar na pocetnoj spici  filmova sa pulsirajucom triler muzikom u pozadini,  ovu zeljeznu kapiju sto spaja okean i kopno, stari i novi svijet, ali...

Prepjesacio sam ja Golden Gate, presao na drugu stranu i bilo je sve u redu. Malo je duvalo, malo je hladnije bilo, ali moglo se  izdrzat. Medjutim, na povratku, eto ti magle guste, eto ti vjetra ledenog, eto ti i studeni okeanske. Ugoda postaje nelagoda, stisnute ruke uz tijelo, ubrzani korak. Igmanski mars, u julu mjesecu, anno domini, dvijehiljade i jedaneste.
Ne zalim se, samo ukazujem. Klima San Francisca, narocito u ljeto i u blizini mosta, itekako moze da iznenadi. Malo cu da odmorim , pa da krenem dalje. 

Moja je namjera da malo vise opisem neki drugi San Francisco, manje turistima znan, ali i dalje atraktivan. Ispred mene, brda strma i doline asfaltne, viktorijanske kuce u nizu, sine tramvajske i jutro prohladno sto u magli se budi. Castro & Mission.
Castro je, sto bi nasi ljudi rekli,  gay & lesbian, dio grada. Legenda kaze, kad su se onomad u 50-tim,  bitnici pohasili i poceli folirat sa svojim pjesmama i sirokim pogledima , pa poslije njih u 60-tim pojavise se oni drogerasi sa dugim, masnim kosama, nit' znas jal musko jal zensko, nekakva kobajagi dijeca cvijeca, u 70-tim su  gay/lesbian podigli svoj glas i cune i zahtjevali jasno :"Vala kad ovi beshljebovici mogu dobiti svoje mjesto u gradu i stranicu u istorijskim citankama, vala mozemo  i mi . Nijesmo sugavi... ". I tako je nastao Castro.
Mislim, pretpostavljam,  valjda je to nekako islo, ne mogu ni ja bas sve znat, improviziram, nisam odrastao u tom dobu. Mene su mucile sarene 80-te,  mini valovi kod cura, par-nepar, price iz Nepricave, znojnice na rucnim zglobovima i balade Plavog Orkestra.

Sam ulazak u Castro oznacen je velikom zastavom u duginim bojama, simbolom  homoseksualne zajednice. Na samom pocetku, gdje je raskrsnica tramvajska i gdje ima dosta svijeta, nalazi se omaleni trg, plaza, koja je dobila ime po poznatom aktivisti za prava homoseksualca, Harvey Milk. Njega je neki krelac ubio, razlog nisam siguran, jal ljubomora, jal predrasude, uglavnom, ima odlican istoimeni film sa Sean Penn-om u glavnoj ulozi, pa ko nije odgledao, bujrum, film je dobar i zivo oslikava Castro sedamdesetih.
Tu sam usporio hod, nonsalantno nakrivio sesir slamnati i seretski poceo da dijelim osmijehe svakom ko prodje pored mene. Medjutim, u mene mi zena, liberal zesci, upozorava me da se ne glupiram i da ne namigujem puno muskarcima, da to nije  ukusno, da ne prilici, da nije cool i da ja to ostavim za svoje privatne zajebancije. Joj pusti me zeno draga , pa ne mogu se vise ni zezat, oduzimas mi ono malo Balkana sto je ostalo u meni. Dotle doslo.

Na Castro se naslanja Noe Valley, prijatan kvart, sa dobro ocuvanim, skupljim, gotivnijim, kucama. Odmah se to golim okom da primjetiti, ti prelazi iz jednog svijeta u drugi, statusni i ini.Tu sam se samo malo zadrzao i nastavio dalje, Mission.
Jos jedna legenda kaze (ah, sta bi ja bez legendi), Mission je prvobitno naselje gdje je, ustvari i nastao San Francisco. Svojevremeno, Spanski konkvistadori i njihov prateci kler, su bili prvi kolonizatorii ovog dijela Kalifornije. Najlaksi i najsigurniji nacin vladavine oduzetog teritorija je pistolj na celo, isukani mac, krst u ruci i par samara. Ovaj predivan vid  demokratskog uvjeravanja i krscanskog nauka, strucno se zvao, misija. Uglavnom, u sredistu danasnjeg San Francisca nalazi se velelepna crkva i jedna od najstarijih gradjevina u gradu , Mission Dolores, originalni podsjetnik na utemeljitelje grada, franjevacke misionare.

Toliko o kratkoj istroiji ovoga kvarta. Danasnji je Mission u potpunosti prozet hispanickim utjecajem i stanovnistvom koje se pocelo znatno doseljavati u pedestim. Sve oko njega vise podsjeca na neki od meksickih gradova nego na srediste modernog San Francisca, sto ga cini unikatnim i nepretencioznim.
Sarene fasade kuca, uski prolazi, obiteljski restorani, sveprisutan jezik spanski, bakice u crnini.
Najupecatljiviji su murali, simpaticne crte kvarta, raznorazne slike svakodnevne na straznjim zidovima zgrada. Malo sam se zavukao, prosetao, opipao puls. A najbolji nacin da osjetis razliku, da se nalazis u gradu unutar grada, je lokalna hrana. U jednom od mnogobrojnih "the holes in the walls" jeo sam najbolji burrito (beef head) sto znam i rekao do vidjenja San Francisco.

Ovo je bio moj kratki prikaz jos kraceg boravka malo juznije, San Francisco, u mjesecu julu, godine koja traje. I uvijek se nekako uznemirim, raspilavim,  kad se vratim iz drugih gradova koji mi se svide na prvi pogled i koji mi legnu vise nego ovaj moj u kome zivim, evo, vec dvanaestu godinu. Iako znam da sam samo turist bio, iako znam da se iz te perspektive i ne moze upotpunosti osjetiti grad, ljudi, duh, ne mogu se otetiti dojmu da mi se drugdje (gdje sam bio) uvijek vise svidja. Jednostavno, ne pripadam ovdje.
Ne znam, muci me to, neda mira. Vancouver mi djeluje  kao zgodna, fizicki,  lijepa zena oko koje se se svi vrte i oko koje svi vole da budu, ali nikako da se zaljube, jer nema ono nesto u sta da se zaljubis. Nema  nesto sto grad cini gradom, ljudi su zatvoreni, conformizam je sveprisutan, osmijesi su plasticni i bez topline. Nema nesto sto ga razlikuje. Nema.
I jos ovaj mjesec jul, koji  je katastrofa zesca, u kome nisu sastavila tri lijepa dana, dodaje ulje na vatru mog unutaranjeg previranja. Da odem sutra u neki drugi grad, drzavu, ne bi zalio ni trena. Uzeo bih sa sobom samo najpotrebnije , zastao nakratko kao junaci u western filmovima, osvrnuo bez rijeci i krenuo dalje. Jebo ti ove drzave zapadne, bez duse i sarma. Zasto to i ne ucinim, eh, to je vec druga prica...