North Beach/Chinatown

Duvaj ti vjetre koliko hoces, samo duvaj, pusi, ledi, kosti mi pomjeraj i lomi. Dzaba ti sve. Nisam ja ovdje dosao da se sklanjam pred tobom (mada si zajeban), nego put pod noge, udahni duboko, uz brda i doline maglovita grada, niz ulice svetoga Franje.
Ovo mi je inace i najdrazi dio svake posjete nekom novom grada, sredini. Setnja neutabanim putevima koji se ne nude u turistickim prospektima: lagani zaokret sa glavne arterije grada, ulazak u kvart gdje rijetki navracaju, spora jutra bez zurbe, nemarno baceno smece na trotoaru, ljubopitiljive crte lica ljudi u prolazu, lokalna pekara sa nepoznatim kolacima, ugodan glas prodavacice srednjih godina. Turizam po mojoj mjeri.

Jedan od takvih kvartova je North Beach iliti Little Italy. Legenda kaze ( a i turisticke brosure) da su tu , u neuglednim kaficima i minijaturnim knjizarama, uz cigaru, alkolhol i jeftinu travu,  Kerouac, Ginsberg i ostala beat raja, proizvodili recenice cudnog sadrzaja.
Nesto su oni, ko satro,  stvarali, neki je to fenomen bio, protiv establishementa, tradicionalizma, propisanih normi. Niko to tada nije bas kontao puno (mada ne konta ni sada), ali, cure se palilie na njihovu pricu, a starosjedicima pravo krivo bilo. To se je po citav dan izlezavalo, ljencarilo, kobajagi pisalo lascivne pjesme i kratke price o zivotu, nekakvu revoluciju htjeli da dize, kulturolosku, sta li vec. Postavljali pitanja o moralu, seksualnosti, slobodi govora, svadjali se glasno. Ma bagra zesca bili, neradnici i fukare.

Na North Beach se naslanja Chinatown. Knjige kazu da je ovo najstarija i najveca kineska cetvrt na americkom kontinentu, bila i ostala. Svojevremno, kad je transkontinentalna zeljeznica poljubila zapadnu obalu ovog kontinenta, a raja pocela da naseljava ko luda, Kinezi, koji su vecinom bili jeftina radna snaga, su se organizovali, trgovacki i ino, postali dio istorije, nezaobilazan dio San Francisca.
Takodjer, prije II svjetskog rata San Francisco je imao znatnu japanska zajednicu, medjutim, kako to biva u ratovima i ostalim bolestinama, nevini stradavaju bez povoda, japansko stanovnistvo je poslano u radne logore, imovina oduzeta, a stari sjaj i prosperitet nikad se vise nije ponovio. Danas i dalje postoji Japantown, mada vise kao komercijalni centar i kulturoloski podsjetnik.

Ali ja sam  ovdje dosao da vidim most. Jeste, most, onaj narandzasti, sa dva luka, kojeg je neki Daltonista nazvao Golden.  Zapravo, nije ni to daleko od istine, jer istorija San Francisca nosi u sebi period zlatne groznice, koja je ovaj grad, definitivno,  stavila na mapu svijeta.
Copor hohstaplera, avanturista, plemica bez titule, farmera bez zemlje i kauboja bez krava, okusala je svoju srecu u okolini ovog grada. Neki su cak zapucali iz Evrope brodovima i prvo sto bi ugledali nakon duga puta bijase obala, tijesan morski prolaz, nesto kao kapija od prirode izvajana. Utom, neki budalas, polupijan i umoran od puta, uzviknuo bi glasno: "Eno je braco skorbutasi, stigli smo. Zlatna je obala na dohvat ruke.

Ja cu vala lagano, pjeske,  nekako cu se vec dokotrljat do mosta. Lokalci ovo zovu promenada, prijatna setnja uz obalu, a ja Bitka na Neretvi, zavrsni cin. Mada je suncano i mada znam da ce mi se celo upalit ko zaboravljena ringla na jeftinom sporetu, vjetar ubi i hladno je pravo. Ali, moze Bosko uprkos svemu, moze. Do zeljeznih vrata, do kapija vjecne slave. I evo me. Golden Gate, ispred  mene je.
O njemu je napisano sve i receno isto toliko, tako da nemam namjeru da pisem hvalospjeve beskonacne. Golden Gate je arhitektonsko cudo,  simbol, ne samo Amerike , vec i sire. Penjem se, hodam, borim sa hladnocom, biciklistima i vjetrom sto reze lice. Nestajem u magli...