The Steins

The Steins su bili poznata, bogata, familija, sa pocetka 20-tog vijeka, porijeklom iz San Francisca. Moram da ih spomenem odmah na pocetku da do nezeljene zabune kasnije ne dodje. Prvo malo da prosetam carsijom, jer, bez pretjerivanja, San Francisco je interesantan za razgledanje. Viktorijanska arhitektura, opustena atmosfera, ljudi sa stilom. Grad sto sarmira.
Krenes li nizbrdo, ne raduj se mnogo, uskoro ce naici brdo i tako naizmjenicno. Sto mi , naravno, ne smeta, ali ono sto mi ne prija nimalo, su snazni, prodorni, naleti hladnog vjetra Pacifica. Hajd, maglu i mogu podnjeti, ima nesto misticno u svemu tome, iznenanda, bez najave, gusti prekrivac guta grad, zgrade, ljude...ali, vjetar. Taj kad te produva, u sekundi se sledis, te ti jedino preostaje da psovkama pokusas zagrijati i ponovo pokrenuti.  Nesto slicno nasoj buri ili kosavi, samo sto su to pojave zimskog odnosno jesenjeg perioda, a  ne ko ovdje, jul mjesec, a smrznes se ko grlica. Trebalo mi je vremena da se priviknem, ali vise od privikavanja trebala mi je jakna, koju, naravno,  nisam imao. Drugim rijecima, znao sam se zaledit u sekundit, srecom kratkotrajno.

Uglavnom, vrijeme sam provodio bez nekog odredjenog cilja, u laganoj setnji, razgledanju, pa gdje me noge odvuku. Jedno od takvih mjesta je bio i neizbjezan, The Haights , dio grada u cijoj sam blizini boravio, a gdje su se svojevremeno okupljali hashishari, pjesnici bez pjesme i ostali liberali, zeljni slobode misljenja i seksa za dzabe (znam ja gdje bi moglo nesto dobro da bude).
Medjutim, kosijanera u trulim patikama sto zaprasuju cestu nema (barem ne u tolikom broju), ali zato na druge subkulturalne frikove i jeftine folirante, moze se naletiti. Glavna je ulica nadzidzana kaficima i raznim buticima, a obliznji park, Buena Vista,  pruza jedan od najboljih vidika u gradu.

Da ne ispadne da samo setam, saznao sam da su karte za pojedine muzeje jedan dan u sedmici u pola cijene, tako da sam iskoristio tu blagodet kapitalistickog drustva i uputio se u muzej moderne umjetnosti. U toku je izlozba  ranih radova Mattise & Picasso. I to ne bi bilo nista cudno za jedan muzej, da nije ovih, na pocetku spomenutih, the Steins. Naime, svi radovi, eksponati, crtezi, fotografije, bili su njihovo, privatno vlasnistvo!
Porijeklom njemacki Jevreji, the Steins su bili iz San Franciska koji su svoj kapital stekli na nekretninama ( a na cime ce drugo...op.a) i cable car biznisu. Svoju su djecu od malena ucili biznisu i usmjeravali prema umjetnosti.  Majkl (medju rajom poznat i kao Leo) i njegova sestra, Gertruda bili su malo napredniji za svoje godine i sredinu, pa ih je otac poslao u Paris na skolovanje, a i da malo osjete  zivot s druge strane okeana. Iznajmili su stan i spandjali se sa pariskom klikom nadolazecih alternativaca moderne i sire: Mattise, Renoir, Picasso, Lotrek ...pilo se, kartalo, kurvalo, sta vise, kucni su prijatelji bili.
Za njih je vrijedila ona stara marksisticka krilatica: " Prvo materijalna baza, pa potom duhovna nadgradnja", jer su si mogli priustiti da putuju, kupuju i skupljaju umjetnicka djela bez vecih finansijskih problema. I tako, jedna dobrostojeca obitelj, americka, u ono vrijeme (1905-1920) veliki pobornik pravca moderne umjetnosti, bijase pasionirani ljubitelj evropske avant-garde . Amazing, sto bi rekli nasi stari.

Prica dalje ide svojim tokom. Getruda je bila zaljubljena u Picassa, odnosno u njegove radove, (ona je sama bila lezbejka), a buraz joj Leo, u Matissa. Getruda je bila ruzna ko dejtonski sporazum, ali je zato imala para i njuh za umjetnost.  Kupovala je sve i svasta i posjedovala kucnu  zbirku impozantnu. Getruda je imala  i curu, to se sada kaze, partnera, Alisa se zvala (sve sam ja saznao) i one su zivjele u ljubavnoj zajednici, okruzeni mackama i blagim mirisom opijuma. Hajd sto je bila lezbejka,  nego je  bila i namcor teski , tako da je zakuhala jednom sa burazom Leom i to za oprave. Nesto su se oni popicakali oko radova, stila zivota, njemu se nije svidjalo sto ona taslaci zene, a njoj sto on ne konta Picassa. Na kraju, on pokupi sve sto su zajedno imali od Matissa, a ona od Picassa i tako su se razisli za sva vremena. Nikad vise do smrti svoje rijec nisu progovorili. Et', sta ti je umjetnost.
Btw, izlozba je bila puni pogodak veceri i mog kratkotrajnog posjeta San Franciscu.