Saturday, 29 October 2011
Wednesday, 26 October 2011
Roads
Prekojucer sam zavrsio na koncertu. Ime banda, Portishead, grad Vancouver, obala pacificka. Uglavnom, htio sam da ih cujem/vidim uzivo, uzeo kartu i zaputio se sa jaranom svojim, muzickim istomisljenikom i velikim obozavateljem trip sounda i indijske konoplje.
Krvni me pritisak zadnje vrijeme muci, tacnije, nivo secera je tu negdje na granici normale, vid me ne slusa, i sve me to iritira da ne kazem upozorava da malo vise paznje obratim na zdravlje. Upravo radi navedenog na koncert mi se nije bas ni islo posto osjecam slabu nesvjesticu, a ni guzva mi ne godi nikako. Medjutim, ne mogu sad ni da se zatvorim u stan, jebaji ga, sta je tu je, odoh na Portishead.
Na koncertu, atmosfera se dobra polako stvara. Mladjahna predgrupa nepoznatog mi imena vec prasi pola sata. Mogu ih okarakterisati kao zanimljive, zesci noise sa elementima psihodelije Ubrzo, evo i njih, brojkama sedam, Portishead.
Klasika, bez puno najave, uvodni tonovi, glas koji prodire. Beth, pjevacica, krhkog izgleda i mocnih vokalnih sposobnosti, zastitini je znak banda, a i same muzike sto iz njihovih instrumenata izlazi (joj jesam ovo lijepo izreko, pjesnik pravi).
I tako je raja pocela da izvlaci iz rukava, skrivenih dzepova, konoplju, poznatu u narodu i kao weed, dzoint iliti travulja. S moje lijeve strane , dvije cure duze kose i azijatskih crta lica zadimile ko ciro uz brdo, jaranu glavu vise ne vidim od oblaka dima, neki procelavi, nabildani redneck ispred mene udrvenio se ko totem, ne mice (sad barem znam istinitost izraza, get stoned) momak s lijeve strane samo sto nije i prste povukao u usta zajedno sa uzarnim smotuljkom. Ma nema, pusi se travulja na sve strane, a ja u sredini, pasivni promatrac i jos pasivniji skupljac dima.
Kad je meni srce pocelo lupat, skakutat, glava pulsirat ! Tito dragi, mislio sam, evo belaja, riknut cu ko najveci papak i to na rock koncertu! Da barem pusim, ne bi mi bilo krivo, nego me ova balavurdija napala travom i nesputanim neoliberalizmom, a ja uzimam lijekove i, generalno, ne osjecam se bas najbolje.
Vrti se meni, pjesme prolaze, zvuk me samara, sta cu sad, malo cu se odmaknut od guzve, uhvatit cistog zraka, valjda cu doci cu sebi. Bilo mi je bas neugodno na pocetaku, ali, ubrzo dodjoh sebi.
Suma sumarum. Sto je koncert odmicao, tako se i moje stanje poboljsavalo, srce se vratilo u normalu, da bi na kraju bi potpuno zadovoljan , hepi i pun energije. Samo nisam siguran , je l' od Portisheada nastupa ili dima second hand travulje ?
P.S Snimak nije moj, grad i atmosfera su autenticni.
Krvni me pritisak zadnje vrijeme muci, tacnije, nivo secera je tu negdje na granici normale, vid me ne slusa, i sve me to iritira da ne kazem upozorava da malo vise paznje obratim na zdravlje. Upravo radi navedenog na koncert mi se nije bas ni islo posto osjecam slabu nesvjesticu, a ni guzva mi ne godi nikako. Medjutim, ne mogu sad ni da se zatvorim u stan, jebaji ga, sta je tu je, odoh na Portishead.
Na koncertu, atmosfera se dobra polako stvara. Mladjahna predgrupa nepoznatog mi imena vec prasi pola sata. Mogu ih okarakterisati kao zanimljive, zesci noise sa elementima psihodelije Ubrzo, evo i njih, brojkama sedam, Portishead.
Klasika, bez puno najave, uvodni tonovi, glas koji prodire. Beth, pjevacica, krhkog izgleda i mocnih vokalnih sposobnosti, zastitini je znak banda, a i same muzike sto iz njihovih instrumenata izlazi (joj jesam ovo lijepo izreko, pjesnik pravi).
I tako je raja pocela da izvlaci iz rukava, skrivenih dzepova, konoplju, poznatu u narodu i kao weed, dzoint iliti travulja. S moje lijeve strane , dvije cure duze kose i azijatskih crta lica zadimile ko ciro uz brdo, jaranu glavu vise ne vidim od oblaka dima, neki procelavi, nabildani redneck ispred mene udrvenio se ko totem, ne mice (sad barem znam istinitost izraza, get stoned) momak s lijeve strane samo sto nije i prste povukao u usta zajedno sa uzarnim smotuljkom. Ma nema, pusi se travulja na sve strane, a ja u sredini, pasivni promatrac i jos pasivniji skupljac dima.
Kad je meni srce pocelo lupat, skakutat, glava pulsirat ! Tito dragi, mislio sam, evo belaja, riknut cu ko najveci papak i to na rock koncertu! Da barem pusim, ne bi mi bilo krivo, nego me ova balavurdija napala travom i nesputanim neoliberalizmom, a ja uzimam lijekove i, generalno, ne osjecam se bas najbolje.
Vrti se meni, pjesme prolaze, zvuk me samara, sta cu sad, malo cu se odmaknut od guzve, uhvatit cistog zraka, valjda cu doci cu sebi. Bilo mi je bas neugodno na pocetaku, ali, ubrzo dodjoh sebi.
Suma sumarum. Sto je koncert odmicao, tako se i moje stanje poboljsavalo, srce se vratilo u normalu, da bi na kraju bi potpuno zadovoljan , hepi i pun energije. Samo nisam siguran , je l' od Portisheada nastupa ili dima second hand travulje ?
P.S Snimak nije moj, grad i atmosfera su autenticni.
Wednesday, 19 October 2011
A world of pain
Srijeda, sredine sedmice, ne radim. Televizor nemarno upaljen, liga sampiona na ekranu, monoton glas komentatora u pozadini. Osjecam se iscrpljeno.
Naime, bio sam na nekim pretragama, odnosno vadio sam krv, nalaze. Kako se vec mjesecima ne osjecam bas najbolje, proslu sam sedmicu otisao u, kako se to ovdje kaze, walk-in clinic i iznjeo doktoru sta me muci, i opisao popratne simptome: blaga neravnoteza, mutan vid, razdrazljivost, povremene i jake glavobolje.
Doktor, muskarac u kasnim 50-tim, garant Skot (to sam ja njega odmah prekrstio, vidim prezime mu pocinje sa Mc) pregledava mi oci, usi, mjeri pritisak. Zaptikuje imam li problema, stresne situacije, nerviram li se plaho?
Ma mislim si ja, sta cu ti reci, stres je moje srednje ime, nerviram se na sve sto stoji i sto se krece, nerviram se u sebi i oko sebe, nerviram se na busu, u autu, na trotoaru, u parku, na poslu, u supermarketu, na benzinskoj pumpi, u zgradi, u stanu, a ponekad cak i na balkonu. Valjda, se to zove , personality. Stvar je da svi mi, generalno, kada ne znamo objasniti sebe, promjene u tijelu, kazemo da smo stresni. U jednu ruku, to moze da bude, sto bi nasi stari rekli, misleading, s druge strane, cinjenica je da ta mala rijec, stres, moze da preuzme uzde zivotne i promjeni tvoje zdrastveno stanje, nagore.
Elem, vid mi je u redu, ali krvi pritisak je iznad normalnog. Sto ce reci imam visoki odnosno visi od dozvoljenog. Odmah je to, izbaci sol iz ishrane, vise fizicke aktivnosti, manje nerviranja. I tako me je prvi put poslao da vadim nalaze. Danas sam bio zakazan za kontrolu.
I tu mi zajedno prodjosmo nalazima, kad navodno, i secer je iznad razine normalnog. Eto ti sad, jebiga, vise ne mogu misliti niti biti pametan. Nisam neki sweet tooth, otkud sad povisen secer, on se nalazi svugdje, krompir, tjestenina...pa sta mi onda preostaje da jedem? Sisarke, djetelina s cetiri lista i ovsena kasa?
Ponovo mi mjeri pritisak, manji je nego prosli put, ali jos uvijek u tim granicama dozvoljenog. Prepisuje mi tablete.
I nema tu bas nekog logicnog objasnjenja, naravno, moze da bude stres, ishrana, nervoze razne, ali moze da bude i genetski, a moze da bude i bez razloga veceg. I naravno da je fizicka aktivnost normativ, a izbjegavanje stresnih situacija vise nego pozeljno, opet, niko ti ne garantuje nista.
I sta sad covjek da radi ? Nista . Za dobrobit zdravlja, moram mjenjati sebe, razmisljanja svoja i zivotni stil. Danas sam bio na dodatnim pretragama, sada u vezi secera, prvo su mi vadili krv, pa su mi dali da se napijem neke bljutave glukoze, pa sam morao da cucim i camim u cekaonici dva sata dok se ta glukoza, valjda, ne slegne, pa su mi opet vadili krv i tako je prosla moja srijeda, oktobara mjeseca druge polovine. Gasim televizor, oci mi se sklapaju, blagi me umor savladava.
Naime, bio sam na nekim pretragama, odnosno vadio sam krv, nalaze. Kako se vec mjesecima ne osjecam bas najbolje, proslu sam sedmicu otisao u, kako se to ovdje kaze, walk-in clinic i iznjeo doktoru sta me muci, i opisao popratne simptome: blaga neravnoteza, mutan vid, razdrazljivost, povremene i jake glavobolje.
Doktor, muskarac u kasnim 50-tim, garant Skot (to sam ja njega odmah prekrstio, vidim prezime mu pocinje sa Mc) pregledava mi oci, usi, mjeri pritisak. Zaptikuje imam li problema, stresne situacije, nerviram li se plaho?
Ma mislim si ja, sta cu ti reci, stres je moje srednje ime, nerviram se na sve sto stoji i sto se krece, nerviram se u sebi i oko sebe, nerviram se na busu, u autu, na trotoaru, u parku, na poslu, u supermarketu, na benzinskoj pumpi, u zgradi, u stanu, a ponekad cak i na balkonu. Valjda, se to zove , personality. Stvar je da svi mi, generalno, kada ne znamo objasniti sebe, promjene u tijelu, kazemo da smo stresni. U jednu ruku, to moze da bude, sto bi nasi stari rekli, misleading, s druge strane, cinjenica je da ta mala rijec, stres, moze da preuzme uzde zivotne i promjeni tvoje zdrastveno stanje, nagore.
Elem, vid mi je u redu, ali krvi pritisak je iznad normalnog. Sto ce reci imam visoki odnosno visi od dozvoljenog. Odmah je to, izbaci sol iz ishrane, vise fizicke aktivnosti, manje nerviranja. I tako me je prvi put poslao da vadim nalaze. Danas sam bio zakazan za kontrolu.
I tu mi zajedno prodjosmo nalazima, kad navodno, i secer je iznad razine normalnog. Eto ti sad, jebiga, vise ne mogu misliti niti biti pametan. Nisam neki sweet tooth, otkud sad povisen secer, on se nalazi svugdje, krompir, tjestenina...pa sta mi onda preostaje da jedem? Sisarke, djetelina s cetiri lista i ovsena kasa?
Ponovo mi mjeri pritisak, manji je nego prosli put, ali jos uvijek u tim granicama dozvoljenog. Prepisuje mi tablete.
I nema tu bas nekog logicnog objasnjenja, naravno, moze da bude stres, ishrana, nervoze razne, ali moze da bude i genetski, a moze da bude i bez razloga veceg. I naravno da je fizicka aktivnost normativ, a izbjegavanje stresnih situacija vise nego pozeljno, opet, niko ti ne garantuje nista.
I sta sad covjek da radi ? Nista . Za dobrobit zdravlja, moram mjenjati sebe, razmisljanja svoja i zivotni stil. Danas sam bio na dodatnim pretragama, sada u vezi secera, prvo su mi vadili krv, pa su mi dali da se napijem neke bljutave glukoze, pa sam morao da cucim i camim u cekaonici dva sata dok se ta glukoza, valjda, ne slegne, pa su mi opet vadili krv i tako je prosla moja srijeda, oktobara mjeseca druge polovine. Gasim televizor, oci mi se sklapaju, blagi me umor savladava.
Monday, 10 October 2011
Dan zahvalnosti
Danas je Thanksgiving, kanadski, ne radim i mrsko mi je sve. Nisam siguran kako je ovaj praznik zazivio, ko ga svetkuje a ko ne. Ja ne slavim, nemam ovaj praznik na kalendaru svom, ne znam o cemu se radi i kome da se zahvaljujem. Cemu i kome da se radujem? Sta da zahvalim? Sto zivim ovdje? Neka fala.
Uglavnom, obicaj je da se okupi rodbina i tuka sa u rerni okrece. Ti se pravis veseo i sve ti je smijesno. Nije to bas praznik za nas carnivore, imigrante balkanskog porijekla, ko je jos vidio da je tuka meso i jos ukus moze da ime? Ko je jos vidio da zavlacis ruku u guzicu peradi, nesto gurus unutra, nabijas, satro, filing. Mani budalastine.
Ruzno je vrijeme. Ovako zadnjih desetak dana, kako je oktobar zapoceo, sastavile kise, sivo, tamno, nigdje suncana dana. Ne pisem zadnje vrijeme. Nekako nemam volju, generalno, ne osjecam se dobro. Primjecujem, narocito zadnjih mjesec dana, da mi je sve mutno pred ocima,sto bi nasi stari rekli, blurry. Ono sto me nervira je sto ne znam uzrok tome. Zbog toga se osjecam lose, jer, ocigledno, nesto se desava sa mojim zdravljem, nemam kontrolu, na trenutke, gubim se. Da li je svepristno nezadovoljstvo, nagomilan stres, mozda secer u krvi, pritisak ili mi vid polako slabi. Sumnjam na ovo zadnje.
Nikad nisam imao problema sa vidom, stavise, mogu reci da sam imao srece, medjutim, htio priznati ili ne, starim, tijelo stari, mozda je vrijeme za naocale za citanje. Ili se jednostavno toliko napinjem da ublazim probleme sto me muce, sta misli ne mogu da smirim, preusmjerim na ljepse stvari, da ne primjecujem fizicke promjene. I ne vrtjelo mi se.
Trebao bih nazvati doktora, barem da vidim za nekakav pregled, kontrolu, sta li vec, ali, to je ovdje tako sporo, da cu se prije slagirat nego sto cu doci na red. Zakazat ce me za dva mjeseca, ja cu se nanervirat i vec mi je jos veca muka. Nikako ne mogu da prihvatim da je medicina cisti biznis, nikako. Sve nesto ocekujem da me neko saslusa, da poprica sa mnom, da osjetim da se zanima za mene kao osobu, kao pacijenta, a sve se svodi kako ce ti zavaliti sto veci racun pod maskom zabrinutosti da je to najbolje (i jedino) rjesenje za tebe. I onda se covjek zabrine, uplasi, prihvata sve bez daljneg razmisljanja.
Odem nedavno kod zubara, redovan pregled, ciscenje i te gluposti, a on(a) mi hladno preporucuje vadjenje kutnjaka i ugradjivanje mosta, a moze i implanta. Koliko to kosta? Ne brini, srecan si, osiguranje tvoje pokriva vise nego pola, cijena sitnica, cirka $1500!?
A ja s tim zubom kuburim godinama. Prvo su mi bili ko popravili, pa onda ocistili root canal, pa su mi stavili krunu, naravno, sve ja to placam, pa je to ko napuklo nesto, pa ne boli me sada, ali, moglo bi da bude bolno i zato je najbolje da se vadi. Pa jebem vas sve, djubrad imperijalsticka, mogli ste mi ga napocetku izvaditi bez problema, ali morate vi prvo da mi isisate zadnji dolar i ovo malo zivaca sto mi je ostalo. Ma izvadit cu sam citavo zubalo, nedam vam ni centa i krezav cu se uputiti ispred Wall streeta da demonstriram sa ostalom rajom, onih 99% sto se vi pravite da ne vidite. Bando kapitalsticka., mene ste nasli zajebavat.
Ne znam, vremena se mjenjaju, citam i kod nas je slicno, izgleda da sam samo sanjar neuspjelog eksperimenta, socijalsticke utopije, besklasnog drustva, razmisljam emocijama, tesko prihvacam postojeca stanja, nerviram se cesto i bez veceg razloga. I ne bilo mi mutno pred ocima...
Uglavnom, obicaj je da se okupi rodbina i tuka sa u rerni okrece. Ti se pravis veseo i sve ti je smijesno. Nije to bas praznik za nas carnivore, imigrante balkanskog porijekla, ko je jos vidio da je tuka meso i jos ukus moze da ime? Ko je jos vidio da zavlacis ruku u guzicu peradi, nesto gurus unutra, nabijas, satro, filing. Mani budalastine.
Ruzno je vrijeme. Ovako zadnjih desetak dana, kako je oktobar zapoceo, sastavile kise, sivo, tamno, nigdje suncana dana. Ne pisem zadnje vrijeme. Nekako nemam volju, generalno, ne osjecam se dobro. Primjecujem, narocito zadnjih mjesec dana, da mi je sve mutno pred ocima,sto bi nasi stari rekli, blurry. Ono sto me nervira je sto ne znam uzrok tome. Zbog toga se osjecam lose, jer, ocigledno, nesto se desava sa mojim zdravljem, nemam kontrolu, na trenutke, gubim se. Da li je svepristno nezadovoljstvo, nagomilan stres, mozda secer u krvi, pritisak ili mi vid polako slabi. Sumnjam na ovo zadnje.
Nikad nisam imao problema sa vidom, stavise, mogu reci da sam imao srece, medjutim, htio priznati ili ne, starim, tijelo stari, mozda je vrijeme za naocale za citanje. Ili se jednostavno toliko napinjem da ublazim probleme sto me muce, sta misli ne mogu da smirim, preusmjerim na ljepse stvari, da ne primjecujem fizicke promjene. I ne vrtjelo mi se.
Trebao bih nazvati doktora, barem da vidim za nekakav pregled, kontrolu, sta li vec, ali, to je ovdje tako sporo, da cu se prije slagirat nego sto cu doci na red. Zakazat ce me za dva mjeseca, ja cu se nanervirat i vec mi je jos veca muka. Nikako ne mogu da prihvatim da je medicina cisti biznis, nikako. Sve nesto ocekujem da me neko saslusa, da poprica sa mnom, da osjetim da se zanima za mene kao osobu, kao pacijenta, a sve se svodi kako ce ti zavaliti sto veci racun pod maskom zabrinutosti da je to najbolje (i jedino) rjesenje za tebe. I onda se covjek zabrine, uplasi, prihvata sve bez daljneg razmisljanja.
Odem nedavno kod zubara, redovan pregled, ciscenje i te gluposti, a on(a) mi hladno preporucuje vadjenje kutnjaka i ugradjivanje mosta, a moze i implanta. Koliko to kosta? Ne brini, srecan si, osiguranje tvoje pokriva vise nego pola, cijena sitnica, cirka $1500!?
A ja s tim zubom kuburim godinama. Prvo su mi bili ko popravili, pa onda ocistili root canal, pa su mi stavili krunu, naravno, sve ja to placam, pa je to ko napuklo nesto, pa ne boli me sada, ali, moglo bi da bude bolno i zato je najbolje da se vadi. Pa jebem vas sve, djubrad imperijalsticka, mogli ste mi ga napocetku izvaditi bez problema, ali morate vi prvo da mi isisate zadnji dolar i ovo malo zivaca sto mi je ostalo. Ma izvadit cu sam citavo zubalo, nedam vam ni centa i krezav cu se uputiti ispred Wall streeta da demonstriram sa ostalom rajom, onih 99% sto se vi pravite da ne vidite. Bando kapitalsticka., mene ste nasli zajebavat.
Ne znam, vremena se mjenjaju, citam i kod nas je slicno, izgleda da sam samo sanjar neuspjelog eksperimenta, socijalsticke utopije, besklasnog drustva, razmisljam emocijama, tesko prihvacam postojeca stanja, nerviram se cesto i bez veceg razloga. I ne bilo mi mutno pred ocima...
Subscribe to:
Posts (Atom)