A world of pain...II

Elem, savjetovano mi je prijateljski i bez prisile da malo ohanem od mesa, da smanjim unos soli (je l' se ovako kaze, unos?...op.a) da izbacim slatko i ostalo budalastine. Nesto kao dijeta, ali nije dijeta, nego je moja samostalna zelja da izmjenim nacin ishrane.
I hajd, nije to meni tesko, evo vec sam par sedmica vegetarijanac, riba, povrce i ti fazoni, picim bez mesine i masnoca i , generalno, nije lose. Stavise, dobro je,  ima raznih varijacija s povrcem, eksperimentisem malo, istrazujem. Dodatno, ne jedem kasno, osjecam se laksi, bolje spavam i samo malo vise prdim. Zitarice cine svoje.
I sve to bezbolno ide, kad preksinoc, poslijepodnevni sati, ono kad se covjek ljeskari nemarno na kaucu poslije posla,  kad samo razmisljas da li treba da promjenis carape ili ne, da li ti je vrijeme za jos jednu kafu ili nije, kad se minute otezu, a dosadni, kenjkavi glas dopire sa televizorskog ekrana, iznenada i bez najave, mucki, sto bi rekli ratnohuskacko nastrojeni novinari i instant intelektualci, napade me njegovo velicanstvo, cevap.
Da, cevap, dolutao mi u misli, onaj bosanski, pravi, elipsoidnog oblika, mastan do bola, izvana hrskav od rostilja, unutra pun sokova mesnih. Pipnes ga, povija se pod prstom, prineses ustima,  pucketa pod zubima. Praznik za culo ukusa, vene i arterije.  Dodje meni tako cevap u misli, gleda on mene, gledam ja njega, a oci su mi zatvorene. Bezbrizno lezi potrbuske na postelji od  koncentricno narezanog crvenog luka, pluta na poljevu brizno natopljene lepine,  smijesi mi se. Brojim ih, jedan,dva, ...deset. Spustam gornji dio lepine, ususkavam roditeljski, pokrivam ih da se ne ohlade. Sve u meni i oko mene mirise. Ujeda. Osjecam da dobro mi nije, tezina u grudima, neizdrziva bol, formira se. Znaci ovako izgledaju karnivorske krize. Okrecem lice prema plafonu, otvaram oci sirom, dizem ruke visoko, psujem naglas zitarice. Zrno po zrno...