Friday, 30 December 2011
Jutro
Petak je poslije podne, oblacno, krmeljavo, skorog poboljsanja nema na vidiku. Kod kuce sam, dnevna kupovina obavljena, miris tople kafe siri se pored laptopa . Blago pogrbljen, sjedim na kaucu dnevne sobe, osluskujem dan. U toku je generalno ciscenje stana, usisivanje, glancanje, poliranje, ma sve ono sto te nervira, ali moras da uradis , sredis, jer su dani slobodni, neradni i kad ces ako ne sad. Zar ne ?
Ne ucestvujem u ovoj dobrovoljnoj obiteljskoj radnoj akciji, nekako smo uloge podijelili, najvaznije je da ne smetamo jedan drugom niti da ne negodujemo. Pricamo sebi u bradu.
Pa sta onda radim? Gledam filmove zaboravljene, utapam sarme kisele (iako ih ne smijem jesti) i razmisljam o rezolucijama novogodisnjim koje nikad zazivjeti nece. Prava predpraznicna atmosfera.
Zadnje dane ne radim. Korisitim blagodet datu da sam sto vise fizicki aktivan. Trcim ili sto bi nasi profesori fiskulture rekli, u zdravom tijelu zdrav duh. Kod mene se bas ni duh ni tijelo ne mogu pohvaliti da im je sve potaman, tako da se trudim da mi trcanje udje u dnevni red, navika, nesto neobavezno, nesto na sta ne treba da mislim i ne radim sa prisilom. Nekada mi je tesko, nekada mi godi, nekada skoro izdahnem, nekada se osjecam pun energije i to je ono sto me tjera dalje.
Dodatno, uzimam casove yoge. Tacnije, ispitujem koje mi vjezbe odgovaraju, a koje ne i koji mi instruktor navise lezi. Generalno, nisam ljubitelj yoge. Misljenja sam da je sve to sugestivno, da se sve nalazi u glavi i da je ce ti biti onako kako se osjecas i da nema druge. Tako da yogu vjezbam i na svoju ruku, uglavnom radi poboljsanja fleksibilnosti, pravilnog disanja i otklanjane negativnih misli kad me nepozvane posjete. E, posto sam u fazi yoge, red je da i prikladan sound prati moje disajne vjezbe. Sto ce reci, zavucem se u sobu, zaklopim oci, nabijem slusalice na glavusu i opletem po Tangerine Dream i Vangelis, pa da gdje me odvedu. Ohmmmm...
Ma nesto sam drugo htio reci. O jutru, da o jutru, ali ne o pocetku dana, vec o filmu. Kako sada covjek ima mogucnost , bez obzira gdje zivio, da svasta zanimljivo naidje na youtube, tako sam i ja ove praznicne dane posvetio ex-yu kinematografiji, tacnije filmovima kasnih 60-tih i ranih 70-tih. I prosto je nevjerovatno kako je to bogat kulturoloski period bio! Ne mozes da vjerujes da je jedna zemlja, socijalsticka , hajmo reci, zaostala za ostatkom zapadne Evrope, imala tako mocnu kinematografiju, plejadu nadarenih rezisera koji su , bez kompleksa, stvarali djela (i istoriju) koja su i dan danas neprevazidjena.
I tako sam zaredao: " Kad Budem Mrtav i Beo", Zike Pavlovica, "Tri", Ace Petrovica i sinoc, "Jutro", Purise Djordjevica.
Pravo su me rasturili i podsjetili da filmski izraz ne poznaje granice, formu ni godine. I kad te tako filmovi pomjere iz ucmalosti zapadnjacke letargije, ni yoga ne pomaze. Da ne potonem u razmisljanja bez dna, poslije sam odgledao, sebi za dusu i da se vratim cvrsto na zemlju, Ice Age i dvije epizode Seinfelda. Evo me, sad sam malo bolje. Sretna i bericetna godina vam Nova.
Ne ucestvujem u ovoj dobrovoljnoj obiteljskoj radnoj akciji, nekako smo uloge podijelili, najvaznije je da ne smetamo jedan drugom niti da ne negodujemo. Pricamo sebi u bradu.
Pa sta onda radim? Gledam filmove zaboravljene, utapam sarme kisele (iako ih ne smijem jesti) i razmisljam o rezolucijama novogodisnjim koje nikad zazivjeti nece. Prava predpraznicna atmosfera.
Zadnje dane ne radim. Korisitim blagodet datu da sam sto vise fizicki aktivan. Trcim ili sto bi nasi profesori fiskulture rekli, u zdravom tijelu zdrav duh. Kod mene se bas ni duh ni tijelo ne mogu pohvaliti da im je sve potaman, tako da se trudim da mi trcanje udje u dnevni red, navika, nesto neobavezno, nesto na sta ne treba da mislim i ne radim sa prisilom. Nekada mi je tesko, nekada mi godi, nekada skoro izdahnem, nekada se osjecam pun energije i to je ono sto me tjera dalje.
Dodatno, uzimam casove yoge. Tacnije, ispitujem koje mi vjezbe odgovaraju, a koje ne i koji mi instruktor navise lezi. Generalno, nisam ljubitelj yoge. Misljenja sam da je sve to sugestivno, da se sve nalazi u glavi i da je ce ti biti onako kako se osjecas i da nema druge. Tako da yogu vjezbam i na svoju ruku, uglavnom radi poboljsanja fleksibilnosti, pravilnog disanja i otklanjane negativnih misli kad me nepozvane posjete. E, posto sam u fazi yoge, red je da i prikladan sound prati moje disajne vjezbe. Sto ce reci, zavucem se u sobu, zaklopim oci, nabijem slusalice na glavusu i opletem po Tangerine Dream i Vangelis, pa da gdje me odvedu. Ohmmmm...
Ma nesto sam drugo htio reci. O jutru, da o jutru, ali ne o pocetku dana, vec o filmu. Kako sada covjek ima mogucnost , bez obzira gdje zivio, da svasta zanimljivo naidje na youtube, tako sam i ja ove praznicne dane posvetio ex-yu kinematografiji, tacnije filmovima kasnih 60-tih i ranih 70-tih. I prosto je nevjerovatno kako je to bogat kulturoloski period bio! Ne mozes da vjerujes da je jedna zemlja, socijalsticka , hajmo reci, zaostala za ostatkom zapadne Evrope, imala tako mocnu kinematografiju, plejadu nadarenih rezisera koji su , bez kompleksa, stvarali djela (i istoriju) koja su i dan danas neprevazidjena.
I tako sam zaredao: " Kad Budem Mrtav i Beo", Zike Pavlovica, "Tri", Ace Petrovica i sinoc, "Jutro", Purise Djordjevica.
Pravo su me rasturili i podsjetili da filmski izraz ne poznaje granice, formu ni godine. I kad te tako filmovi pomjere iz ucmalosti zapadnjacke letargije, ni yoga ne pomaze. Da ne potonem u razmisljanja bez dna, poslije sam odgledao, sebi za dusu i da se vratim cvrsto na zemlju, Ice Age i dvije epizode Seinfelda. Evo me, sad sam malo bolje. Sretna i bericetna godina vam Nova.
Wednesday, 28 December 2011
Tuesday, 27 December 2011
Just another year....
Ovo bi trebalo da bude nesto kao rekapitualcija godine na izmaku, ali, nista od toga. Kontam nesto, ono sto sam imao za reci u proteklim mjesecima, rekao sam, a za ostale, trivijalne stvari, sigurno cu se ponovljati, nesvjesno biti dosadan sebi i povremenim posjetiocima ove stranice, bloga, kojem je danas, rodjendan, godina peta.
Tu mogu da napravim neku retrospektivu, i vratim se na pocetak. U to vrijeme, koje opet nije tako davno, blog je bio jedan od novi vid, mreza povezivanja, izmjene rijeci i druzenja. Saznanje da te neko cita i pozitivne komentare o tvom stilu izrazavanjam ima, daje ti volju da nastavis dalje. Medjutim, bez nekog odredjenog plana ili strategije, covjek se zasiti, obeshrabri, ulazi u rutinu, nema novih ideja, zeljan je promjene. Ovo se nepisano pravilo moze primjeniti ili sto bi uceni ljudi rekli, aplicirati, u sve zivotne sfere: skola, posao, brak, veza, prebivaliste...
Sto ce reci treba mi promjena. Problem je sto nema pravu sliku sta da cinim s blogom, da li da ga ugasim ili jednostavno pustim da pluta beskrajem virtualnog svijeta, pa kad mi dodje da napisem sta, zabiljezim zapazanja, bez vece obaveze, da to i ucinim. Cinjenica je da sam lijen, da ne vjerujem dovoljno u sebe, i da nisam dovoljno istrazio blog zajednicu i mogucnosti potencijalne sto spomenuti svijet pruza, svijet ljudi koji su vicni peru, koji proizvode recenice i zive bez veceg stresa, od pisanja.
Mozda je problem sto ne pisem na engleskom, samim time, citalalcka publika je suzena na maternji jezik, kojim se, ruku na srce, najbolje sluzim, mislim i pisem. Svega pomalo ima tako da se ne zalim vec samo naglas razmisljam.
Ali, sta cu sa godinom sto se svome kraju blizi? U kratkim crtama, zapoceo sam renovaciju stana, nervirao se plaho i bez prestanka, ljeto je bilo kratko, sunca na skrge, hokej glavna tema u gradu, posao rutina, ne bas pretjerano zanimljivo, decembar je pun kise.
Poceo sam vise paznje obracati na zdravlje, pritisak me visi muci, promjenio sam ishranu, fizicki sam aktivniji. Ponekad odem na jogu, ponekad trcim, i dalje razmisljam puno i to je ono sto me muci. Sve navedeno covjek moze da izmjeni, ali ono sto nosis u glavi , misli , kako ih slazes ili se postavljas prema njima, uticu na tvoje sveobuhvatno stanje, cine te onim sto zadovoljnim sretnim, tjeskoban , duhom jak ili narusenog zdravlja. Sto ce reci, njih je najteze izmjeniti. Zato, pamet u glavu, kazem glasno sebi i drugima.
Ostakih zanimljivosti nema, izuzev sto mi je sinoc bila godisnjica braka, sto smo isli na veceru zajedno, sto sam se sredio, da bracnom suputniku izgledam, atrativan, zanimljiv, privlacan cak. Vjerovatno radi toga i postoje godisnjice, novogodisnje rezolucije, bozicni darovi, rodjendani, svetkovine razne. Biti sretan, zadovoljan onim sto imas, postivati sebe i druge, disati dan sto traje. Sve najbolje u Novog godini od mene.
Tu mogu da napravim neku retrospektivu, i vratim se na pocetak. U to vrijeme, koje opet nije tako davno, blog je bio jedan od novi vid, mreza povezivanja, izmjene rijeci i druzenja. Saznanje da te neko cita i pozitivne komentare o tvom stilu izrazavanjam ima, daje ti volju da nastavis dalje. Medjutim, bez nekog odredjenog plana ili strategije, covjek se zasiti, obeshrabri, ulazi u rutinu, nema novih ideja, zeljan je promjene. Ovo se nepisano pravilo moze primjeniti ili sto bi uceni ljudi rekli, aplicirati, u sve zivotne sfere: skola, posao, brak, veza, prebivaliste...
Sto ce reci treba mi promjena. Problem je sto nema pravu sliku sta da cinim s blogom, da li da ga ugasim ili jednostavno pustim da pluta beskrajem virtualnog svijeta, pa kad mi dodje da napisem sta, zabiljezim zapazanja, bez vece obaveze, da to i ucinim. Cinjenica je da sam lijen, da ne vjerujem dovoljno u sebe, i da nisam dovoljno istrazio blog zajednicu i mogucnosti potencijalne sto spomenuti svijet pruza, svijet ljudi koji su vicni peru, koji proizvode recenice i zive bez veceg stresa, od pisanja.
Mozda je problem sto ne pisem na engleskom, samim time, citalalcka publika je suzena na maternji jezik, kojim se, ruku na srce, najbolje sluzim, mislim i pisem. Svega pomalo ima tako da se ne zalim vec samo naglas razmisljam.
Ali, sta cu sa godinom sto se svome kraju blizi? U kratkim crtama, zapoceo sam renovaciju stana, nervirao se plaho i bez prestanka, ljeto je bilo kratko, sunca na skrge, hokej glavna tema u gradu, posao rutina, ne bas pretjerano zanimljivo, decembar je pun kise.
Poceo sam vise paznje obracati na zdravlje, pritisak me visi muci, promjenio sam ishranu, fizicki sam aktivniji. Ponekad odem na jogu, ponekad trcim, i dalje razmisljam puno i to je ono sto me muci. Sve navedeno covjek moze da izmjeni, ali ono sto nosis u glavi , misli , kako ih slazes ili se postavljas prema njima, uticu na tvoje sveobuhvatno stanje, cine te onim sto zadovoljnim sretnim, tjeskoban , duhom jak ili narusenog zdravlja. Sto ce reci, njih je najteze izmjeniti. Zato, pamet u glavu, kazem glasno sebi i drugima.
Ostakih zanimljivosti nema, izuzev sto mi je sinoc bila godisnjica braka, sto smo isli na veceru zajedno, sto sam se sredio, da bracnom suputniku izgledam, atrativan, zanimljiv, privlacan cak. Vjerovatno radi toga i postoje godisnjice, novogodisnje rezolucije, bozicni darovi, rodjendani, svetkovine razne. Biti sretan, zadovoljan onim sto imas, postivati sebe i druge, disati dan sto traje. Sve najbolje u Novog godini od mene.
Saturday, 17 December 2011
Friday, 16 December 2011
In search of Maya...
Mjesec je decembar, polovina druga, dosadna kisa sastavila. Tako je to ovdje na obali sjevernog Pacifika, snijega nema, nema niti minusa, al' zato vlaga i tmurni, oblaci puni padavina, neizbjezan su dekor u ovim zimskim danima. Za tijelo i um, najgori su dio godine. Definitivno.
Da barem malo napunim energetske baterije i pripremim se za duge nadolazece mjesece, bijeg iz ovih krajeva, prelazak iz jedne klimu u drugu, toplo se preporucuje. Ova mi godina nije bas dala puno da biram, renovacije, finansije, zdravlje i ine zajebancije, ne ostavljaju mogucnosti znatne. Ali, da ne lamentujem nasiroko i pisem zalopojke bezvezne, trazim na internetu povoljan deal, nalazim ga brzo i ne razmisljam ni trenutka. Odrediste, prijateljska mi i bratska drzava Meksiko, atlantski ocean, poluostrvo Yucatan, Quintana Roo, vezimo se. Potraga za Mayama zapocinje.
Nakon skoro sest sati leta, stizem kasno na obalu centralne Amerike. Rutinska pasoska kontrola, izlazim iz kruga aerodromske zgrade, topao, tropski zrak i milozvucan spanski, me docekuje. Vec mi je odmor u glavi i srcu, sklapam za trenutak oci, udisem vecer punim plucima. Umor me od puta u sekundi prolazi.
Jos jedna provjera, nasmijana lica i oznojena tijela putnika, ulazim u bus, pravac resort iliti odmaraliste. Stizem nakon sat vremena, osoblje je ljubazno i sa dobrim znanjem engleskog mada ja bezuspjesno pokusavam da komuniciram na spanjolskom. Iako je vec ponoc prosla, obliznji je bar pun ljudi, alkohol silazi niz zedna grla, veselo je. Brzo ostavljam stvari u sobu, vracam se u lobi, uzimam nesto da prezalogajim, prilazim sanku, prva Corona u ruci, viva Mexico.
Odmah da kazem, mada ne zelim da se ogradjuem, ne volim ovaj koncept odmora. Nisam to ja. Ovu izmisljotinu zapadnjacku, kad imas organizovano apsolutno sve, all inclusive, od prevoza do ishrane, kad ne treba da se brines za nista, samo se zavali na pijesak ili lezaljku, hladno pice u ruci , sve cetiri u vis i zaboravi na stres svakodnevnice. Medjutim, covjek treba da proba sve, da vidi, ispita, da li mu odgovara ili ne. Tako da i ja ne bjezim od ovakvog vida opustanja, a jos manje pravim drame. Dobro je. Ono sto sam trazio, dobio sam. ili sto bi ovdje rekli: you get what you paid for. Samo neka sunce grije.
Zato shvacam sve ovo, i prihvacam, ali shvatite i vi mene. Odrastao sam na drugom kontinentu, drugim sam se vrijednostima ucio, druge me stvari u zivotu interesuju. To se u sebi obracam svojim adoptiranim sunarodnjacima, koji vec zauzimaju najugodnije pozicije za sank-barom i udaraju po picu sto ih opusta, veselim cini. U citavom tom konceptu : eat, drink, be entertained, nema nista lose. Ipak, treba mi nesto vise, nesto sto cu da nosim sa sobom, a da nije kicasti suvenir na koji se samo skuplja prasina, vec sjecanje na neku drugu zemlju, njeno ljude, mentalitet i kulturolosko nasljedje. Kad sam vec ovdje zelim da osjetim pravi Meksiko, da se probijam kroz, gustim raslinjem, okovanu dzunglu i dodirujem kamene, mahovinaste, blokove izumrle civilizacije. Joj, jesam ovo lijepo rekao. Hoce to kad si na odmoru.
Lijepo je, ne mogu da kazem da nije. Prostran, dobro odrzavan resort, sa iguanama ili nekim drugim gusterima, sto svojim prahistorijskim izgledom ispitivacki promatraju turiste prolaznike, pruza sve sto ti treba kad si na odmoru. Sama cinjenica da je decembar i da sam iza sebe ostavio depresivne kise i vlagu Vancouvera, lakse mi je. Kad vec spominjem vlagu, i ovdje je prisutna, ali, ona tropska, smjenjuje se kratkotrajna kisica i jako sunce, kad ti se tijelo ugodno znoji, a organizam neki osvjezavajuci koktel trazi. Tu sam zapoceo moje sedmodnevno druzenje sa njihovim velicanstvima: brazilskom caipirinhom, kubanskim mojitom i meksickom margaritom. Red je nebitan. Ugodjaj je isti.
Odredjuem si dan za izlet van resorta. Sa turistickim agentom ugovaram rutu i cijenu, ruksak na ljedja, mali kombi, vodic i evo nas na putu u unutranjost. U susret Mayama.
Samo da priblizim gdje se nalazim i okrenem par historijskih stranica unazad. Maya je civilizacija, za razliku od Asteka i Inka, nestala sa svjetske pozornice prije dolaska spanskih konvikstadora. Sta je bilo, jos niko sa sigurnoscu nije potvrdio, a nagadjanja su razna. Jedna od njih je da je godinama bila velika susa, da je doslo do klimatskih promjena, a ni ekonomski se vise nisu mogli nositi sa gore spomenutim civilizacijama. Navodno nisu znali za tocak! Mada, nisam bas ni siguran, tesko je za povjerovati, s obzirom da su bili vrsni astronomi, matematicari, graditelji. Zaustavljamo se na jednom mjestu, arheoloski lokalitet, promatram oko sebe. Maya grad zarobljen u dzungli i vremenu.
Odmah, Indiana Jones u meni, budi se. Vlaga je teska, ali mi ne smeta. Slusam vodica, sto na slabom engleskom, pokusava da opise velicinu jednog drustva, naroda i civilizacije. Ne zamjeram mu puno, ovo sto vidim oko sebe, ne trebaju rijeci i strucno znanje. Dovoljno je da sirom otvoris oci, promatras cutke, osjetit ces mistiku, strahopostovanje.
Dzungla je nevjerovatna gusta, da ne kazem , neprohodna. Pitam se da li je usitinu klimatska promjena bila uzrocnik postepenog pada civilizacije, jer, po mom skromnom misljenju, prosto je nemoguce graditi obicnu kucu, a kamoli kamene gradjevine u ovakvim uvjetima. Navodno, danasnja nalazista nisu ni 5 procenata ukupnog civilizacijsko-graditeljskog nasljedja koje su Maye ostavile iza sebe i koja jos nisu pronadjena. Sta li se sve krije pod zelenim raslinjem, golom oku nedokucivo, obicnom covjeku nerazumljivo?
Drvece je kao u bajci. Svako stablo, biljka, plod, nosi neki znacaj, upotrebu, ljekovito svojstvo, a ima ih na hiljade. Kora sluzi za ovo, lisce sluzi za ono, sve imaju naziv na jeziku Maya i nas ih vodic , uglavnom, dobro poznaje. Na jednom od drveca ljeskari se iguana srednje velicine, promatra znatizeljno sa distance, na drugom, poveliko gnijezdo termita, utocisite od mravojeda, visi sa debele grane. U blizini divlja curka hitro prolazi, nestaje u gustini sume. Tek toliko da vidim konture i ubrizagam sliku u secanje.
Prilazim najvecoj gradjevini, uspinjem se polako, korak po korak, sunce nemilosrdno grije. Na vrhu sam, visoko iznad dzungle, promatram horizont, sve oko mene, zeleno je. Samo zamor turista i poneki kameni obris neke druge piramide u daljini. Silazim pazljivo, idemo dalje. Pravac, Maya selo.
Da ne zaboravim, nas je vodic Maya, sto ce reci, sluzi se svakodnevno tim jezikom, a naravno, govori i spanski. Tek zadnjih godina, vlada pokusava da revitalizuje Maya jezik, tako da se u skolama sa vecinskim Maya stanovnistvom, uci njihov i spanski jezik podjednako.Takodjer, vlada im je tek prije sest mjesecu uvela struju, a asfaltirala prilazni put tek prije par godina. Selo u kome se zaustavljamo, nakon pola sata voznje sa glavnog puta, podsjeca na nasa romska naselja, po kojima psi slobodno lutaju, a djeca su simpaticno umazana, radoznala i draga. Muskarci vecinom rade na zemlji i skupljaju med (rijetko ko je zaposlen u nekoj firmi), a zene su kod kuce i brinu se o djeci, domacinstvu.
Ulazimo u neku kucicu, ustvari, kolibu sa jednom prostorijom. Tu se cjelokupan zivot odvija, kuha, spava, radja i umire. Krov od palmina lisca, visece lezaljke, nigdje namjestaja. Primitivan zivot koji te za trenutak trgne i postavlja pitanje. Sta je potrebno za srecu?
Ceka nas bakica u karakteristicnoj bijeloj haljini sa cvjetnim motivima , improvizirana pec na drva i njene spretne, ostarjele ruke, kojima mjesi tijesto za tortilje, oblikuje i iste spretno baca na ugrijanu plocu. Ljudi iz grupe slikaju se s njom, ja ne mogu. Zelim da je nosim u sebi, ali ne kao sliku, vec prijatno sjecanje. Izlazim iz kolibe, pozdravljam bakicu mahanjem, sapucem u sebi, jednostavnost je kljuc svega.
Ostatak boravka u selu smo proveli sa seoskim samanom, vracom. Iako znam, da je sve to malo i pretjerano, ritual za turiste, lijepo je bilo vidjeti ceremonijal sto nam je priredjen.
Moj kratkotrajan izlet u zemlju Maya dosao je do kraja. Ne mogu reci da sam impresioniran, ali daleko od toga da kazem da ne nosi vrijednost u sebi. Stavise, zato i postoje ove sekvence, ovi zapisi virtualni da se covjek, s vremena na vrijeme, prisjeti svojih putovanja u mjesta kojima se , vjerovatno, vratiti nece.
Nazad u bazu, hocu reci, u resort, na jednu margaritu on rocks, da osluskujem sum okeana i sredjujem utisake.
Da barem malo napunim energetske baterije i pripremim se za duge nadolazece mjesece, bijeg iz ovih krajeva, prelazak iz jedne klimu u drugu, toplo se preporucuje. Ova mi godina nije bas dala puno da biram, renovacije, finansije, zdravlje i ine zajebancije, ne ostavljaju mogucnosti znatne. Ali, da ne lamentujem nasiroko i pisem zalopojke bezvezne, trazim na internetu povoljan deal, nalazim ga brzo i ne razmisljam ni trenutka. Odrediste, prijateljska mi i bratska drzava Meksiko, atlantski ocean, poluostrvo Yucatan, Quintana Roo, vezimo se. Potraga za Mayama zapocinje.
Nakon skoro sest sati leta, stizem kasno na obalu centralne Amerike. Rutinska pasoska kontrola, izlazim iz kruga aerodromske zgrade, topao, tropski zrak i milozvucan spanski, me docekuje. Vec mi je odmor u glavi i srcu, sklapam za trenutak oci, udisem vecer punim plucima. Umor me od puta u sekundi prolazi.
Jos jedna provjera, nasmijana lica i oznojena tijela putnika, ulazim u bus, pravac resort iliti odmaraliste. Stizem nakon sat vremena, osoblje je ljubazno i sa dobrim znanjem engleskog mada ja bezuspjesno pokusavam da komuniciram na spanjolskom. Iako je vec ponoc prosla, obliznji je bar pun ljudi, alkohol silazi niz zedna grla, veselo je. Brzo ostavljam stvari u sobu, vracam se u lobi, uzimam nesto da prezalogajim, prilazim sanku, prva Corona u ruci, viva Mexico.
Odmah da kazem, mada ne zelim da se ogradjuem, ne volim ovaj koncept odmora. Nisam to ja. Ovu izmisljotinu zapadnjacku, kad imas organizovano apsolutno sve, all inclusive, od prevoza do ishrane, kad ne treba da se brines za nista, samo se zavali na pijesak ili lezaljku, hladno pice u ruci , sve cetiri u vis i zaboravi na stres svakodnevnice. Medjutim, covjek treba da proba sve, da vidi, ispita, da li mu odgovara ili ne. Tako da i ja ne bjezim od ovakvog vida opustanja, a jos manje pravim drame. Dobro je. Ono sto sam trazio, dobio sam. ili sto bi ovdje rekli: you get what you paid for. Samo neka sunce grije.
Zato shvacam sve ovo, i prihvacam, ali shvatite i vi mene. Odrastao sam na drugom kontinentu, drugim sam se vrijednostima ucio, druge me stvari u zivotu interesuju. To se u sebi obracam svojim adoptiranim sunarodnjacima, koji vec zauzimaju najugodnije pozicije za sank-barom i udaraju po picu sto ih opusta, veselim cini. U citavom tom konceptu : eat, drink, be entertained, nema nista lose. Ipak, treba mi nesto vise, nesto sto cu da nosim sa sobom, a da nije kicasti suvenir na koji se samo skuplja prasina, vec sjecanje na neku drugu zemlju, njeno ljude, mentalitet i kulturolosko nasljedje. Kad sam vec ovdje zelim da osjetim pravi Meksiko, da se probijam kroz, gustim raslinjem, okovanu dzunglu i dodirujem kamene, mahovinaste, blokove izumrle civilizacije. Joj, jesam ovo lijepo rekao. Hoce to kad si na odmoru.
Lijepo je, ne mogu da kazem da nije. Prostran, dobro odrzavan resort, sa iguanama ili nekim drugim gusterima, sto svojim prahistorijskim izgledom ispitivacki promatraju turiste prolaznike, pruza sve sto ti treba kad si na odmoru. Sama cinjenica da je decembar i da sam iza sebe ostavio depresivne kise i vlagu Vancouvera, lakse mi je. Kad vec spominjem vlagu, i ovdje je prisutna, ali, ona tropska, smjenjuje se kratkotrajna kisica i jako sunce, kad ti se tijelo ugodno znoji, a organizam neki osvjezavajuci koktel trazi. Tu sam zapoceo moje sedmodnevno druzenje sa njihovim velicanstvima: brazilskom caipirinhom, kubanskim mojitom i meksickom margaritom. Red je nebitan. Ugodjaj je isti.
Odredjuem si dan za izlet van resorta. Sa turistickim agentom ugovaram rutu i cijenu, ruksak na ljedja, mali kombi, vodic i evo nas na putu u unutranjost. U susret Mayama.
Samo da priblizim gdje se nalazim i okrenem par historijskih stranica unazad. Maya je civilizacija, za razliku od Asteka i Inka, nestala sa svjetske pozornice prije dolaska spanskih konvikstadora. Sta je bilo, jos niko sa sigurnoscu nije potvrdio, a nagadjanja su razna. Jedna od njih je da je godinama bila velika susa, da je doslo do klimatskih promjena, a ni ekonomski se vise nisu mogli nositi sa gore spomenutim civilizacijama. Navodno nisu znali za tocak! Mada, nisam bas ni siguran, tesko je za povjerovati, s obzirom da su bili vrsni astronomi, matematicari, graditelji. Zaustavljamo se na jednom mjestu, arheoloski lokalitet, promatram oko sebe. Maya grad zarobljen u dzungli i vremenu.
Odmah, Indiana Jones u meni, budi se. Vlaga je teska, ali mi ne smeta. Slusam vodica, sto na slabom engleskom, pokusava da opise velicinu jednog drustva, naroda i civilizacije. Ne zamjeram mu puno, ovo sto vidim oko sebe, ne trebaju rijeci i strucno znanje. Dovoljno je da sirom otvoris oci, promatras cutke, osjetit ces mistiku, strahopostovanje.
Dzungla je nevjerovatna gusta, da ne kazem , neprohodna. Pitam se da li je usitinu klimatska promjena bila uzrocnik postepenog pada civilizacije, jer, po mom skromnom misljenju, prosto je nemoguce graditi obicnu kucu, a kamoli kamene gradjevine u ovakvim uvjetima. Navodno, danasnja nalazista nisu ni 5 procenata ukupnog civilizacijsko-graditeljskog nasljedja koje su Maye ostavile iza sebe i koja jos nisu pronadjena. Sta li se sve krije pod zelenim raslinjem, golom oku nedokucivo, obicnom covjeku nerazumljivo?
Drvece je kao u bajci. Svako stablo, biljka, plod, nosi neki znacaj, upotrebu, ljekovito svojstvo, a ima ih na hiljade. Kora sluzi za ovo, lisce sluzi za ono, sve imaju naziv na jeziku Maya i nas ih vodic , uglavnom, dobro poznaje. Na jednom od drveca ljeskari se iguana srednje velicine, promatra znatizeljno sa distance, na drugom, poveliko gnijezdo termita, utocisite od mravojeda, visi sa debele grane. U blizini divlja curka hitro prolazi, nestaje u gustini sume. Tek toliko da vidim konture i ubrizagam sliku u secanje.
Prilazim najvecoj gradjevini, uspinjem se polako, korak po korak, sunce nemilosrdno grije. Na vrhu sam, visoko iznad dzungle, promatram horizont, sve oko mene, zeleno je. Samo zamor turista i poneki kameni obris neke druge piramide u daljini. Silazim pazljivo, idemo dalje. Pravac, Maya selo.
Da ne zaboravim, nas je vodic Maya, sto ce reci, sluzi se svakodnevno tim jezikom, a naravno, govori i spanski. Tek zadnjih godina, vlada pokusava da revitalizuje Maya jezik, tako da se u skolama sa vecinskim Maya stanovnistvom, uci njihov i spanski jezik podjednako.Takodjer, vlada im je tek prije sest mjesecu uvela struju, a asfaltirala prilazni put tek prije par godina. Selo u kome se zaustavljamo, nakon pola sata voznje sa glavnog puta, podsjeca na nasa romska naselja, po kojima psi slobodno lutaju, a djeca su simpaticno umazana, radoznala i draga. Muskarci vecinom rade na zemlji i skupljaju med (rijetko ko je zaposlen u nekoj firmi), a zene su kod kuce i brinu se o djeci, domacinstvu.
Ulazimo u neku kucicu, ustvari, kolibu sa jednom prostorijom. Tu se cjelokupan zivot odvija, kuha, spava, radja i umire. Krov od palmina lisca, visece lezaljke, nigdje namjestaja. Primitivan zivot koji te za trenutak trgne i postavlja pitanje. Sta je potrebno za srecu?
Ceka nas bakica u karakteristicnoj bijeloj haljini sa cvjetnim motivima , improvizirana pec na drva i njene spretne, ostarjele ruke, kojima mjesi tijesto za tortilje, oblikuje i iste spretno baca na ugrijanu plocu. Ljudi iz grupe slikaju se s njom, ja ne mogu. Zelim da je nosim u sebi, ali ne kao sliku, vec prijatno sjecanje. Izlazim iz kolibe, pozdravljam bakicu mahanjem, sapucem u sebi, jednostavnost je kljuc svega.
Ostatak boravka u selu smo proveli sa seoskim samanom, vracom. Iako znam, da je sve to malo i pretjerano, ritual za turiste, lijepo je bilo vidjeti ceremonijal sto nam je priredjen.
Moj kratkotrajan izlet u zemlju Maya dosao je do kraja. Ne mogu reci da sam impresioniran, ali daleko od toga da kazem da ne nosi vrijednost u sebi. Stavise, zato i postoje ove sekvence, ovi zapisi virtualni da se covjek, s vremena na vrijeme, prisjeti svojih putovanja u mjesta kojima se , vjerovatno, vratiti nece.
Nazad u bazu, hocu reci, u resort, na jednu margaritu on rocks, da osluskujem sum okeana i sredjujem utisake.
Subscribe to:
Posts (Atom)