Zadnjih par dana u krajevima mojim upeko minus. Uobicajena igra rijeci, filozofija bosanske kolokvijalnosti, suprotnosti koje privlace. Tako smo ko djeca znali obiljezavati razne pojave, stvari i ljude, totalna opozicija realnog stanja, cinjenica i izgleda. Poneki bi cak ove privjeske djetinjstva, opisne imenice i pridjeve simpaticne , ponjeli sa sobom, za svagda i zauvijek. Tako je covjek neatraktivnih crta lica imao nadimak lepi, onaj koji je bio spor ko puz zvali smo ga brzi, krzljavi je bio Rambo, a smotan u fudbalu, Pele. Nigdje veze.
Elem, kod mene je prava zima. I neka je. Januar je, kad ce ako ne sad, meni ne smeta minus, samo da kise ne zaseru, spuste se iznenada, razjebu idilu zimsku i ponovo me u masinu razmisljanja ne ubace. Mada, i bez kisa, nisam bas dobar ovih dana. Pritisak me ne pusta, uznemirim se lako, fizicki osjecam tezinu u glavi i tijelu. Sta je tu je. Ne mogu nista vise da uradim sto vec ne radim. Pokusavam da joga vjezbe postanu dio moje svakodnevnice, pazim na ishranu, trudim se da negativne misli ne posjecuje me cesto.
Otvaram vrata balkonska , udisem plucima studen i tisinu noci, osjecam snijeg u zraku. Januar je polovina druga i meni se ne pise vise.
No comments:
Post a Comment