Januar je polovina prva

Ne ide mi ovaj pocetak januara nikako. Od kako sam se vratio iz tropskih krajeva, a skoro ce mjesec dana,  sunce nije ugrijalo kako treba. Ma ne treba ni da grije, znam , zimski je period,  samo nek' se pojavi, jerbo, bez pretjerivanja, utice mi na zdravlje, pritisak i raspolozenje. Sto ce reci, bez svijetla nemam niti  energije, sve mi je mrsko, zivot mi se dosadnim cini.  Bauljam stanom, tupim ispred kompjutera, visim na internetu.  Na poslu jos gore, ne smijem da vicem na ljude, a rado bih i sa gustom. Mrak padne oko pola pet, tokom dana sve je nesto ko polumrak, vrijeme prodje pored tebe, a da se prakticki  nisi ni razbudio. Kazem ja, ne ide mi pocetak janura nikako.

Mozda kroz par misli , pretvorenih u recenice, mogu malo da se trgnem i upotpunim vecer koju grad pokusava svjetlima svojim da ozivi. Klasican je ovo period godine na obali sjevernog Pacifika. Ne ocekujam bas puno od vremena, ipak, nekako kako starim i ne osjecam ovu drzavu i grad svojim, sve mi teze padaju ovi kratki dani i poceci novogodisni. Ili, generalno, moje nezadovoljstvo tinja kao ugasli vulkan na okeanskom dnu, pa mi kocnice, sto bi Obojeni Program rekao, ne rade bas sve.
Nisam si zadao niti jednu rezoluciju. Vec od prije zapoceo sam sa pocetnickim yoga vjezbama i blagim trcanjem. Nekako sam uskladio , pa mi ne predstvalja problem, nije mi mrsko, stavise, ponekad mi bas treba, poslije se osjecam znatno bolje. Ima nesto u yogi, ne mogu jos da je skontam, zato idem dalje. Prirodna balkanska nepovjerljivost i nestrpljivost sprecavaju me da definisem dobre strane. Ako nista barem se naspavam.
Trcanje. Ne znam, nekako mi najvise lezi. Valjda zato sto je fizicki najteze, sto ne treba da mislis na misli, samo prati pravac,   put ispred sebe, odredi si ritam, pa dok dah i noge te ne napuste.
Ishrana. Nemam vecih problema, mogu da se kontrolisem, mada su zadnje sedmice bile intezivne. Na trbusni jastuk, slagao sam pecenja razna, sarme kisele i pogace hrskave, naizmjenicno, a nastavio skoro istim tempom i u Novoj godini. Sinoc sam smirio pola tepsije sirnice oko deset sati navecer, a ujutro sam zagonetno pitao lik u ogledalu: " Zasto si tako slabo spavao ?"
Medjutim, hrana mi ne predstavlja toliki problem, dobro pazim zadnje vrijeme sta jedem, vratit cu se ponovo u normalu, to me ne brine. Ono s cime se borim godinama, a sto cu vjerovatno i da nastavim , jesu misli, stvari nad kojima nemam kontrolu i  emotivne reakcije kao odgovor. Sve ovo utice da me pritisak i dalje muci i da je sve u glavi i da tu lezi odgovor i da ce ti biti onako kako prihvatas ili ne zivot sto zivis i nikako drugacije. Januar je polovina prva...