Subota je vecer

Sinoc je padao snijeg. Nekako je dosao tiho, iznenada, kako samo iznenadjenja doci znaju. Noc je odavno bila pala, saobracaj utihnuo, ljudi nestali, a ulice, avetinjski su puste bile . Uzbudjeno sam gledao kroz odskrinuti prozor pahulje staklaste sto se spustaju sa neba neke dodirnuo cak. Djecak u meni se probudio, osmijeh mi je bio sirok, rolete sam podigao visoko, izasao za trenutak na balkon, udisao svjezinu noci duboko.

Ne znam da li pada prvi put ove godine (sezone), nije ni vazno, nemam bas zadnje vrijeme trenutake u kojima radost mogu da osjetim, promatrao sam snijeg i meditirao otvorenih ociju. Ponavljao mantru zadovoljstva u sebi, skrivene rijeci sto niko osim mene ne razumije.
 Ima nesto u snijegu. Nije samo bjelina, koja ti udahne svjetlost u misli i obasja krletke mozga, ima tu puno vise. Probudjene sekvence sjecanja, epizode proslosti sto idu u nizu. Ispred mene se odvija pravi kratkometrazni, igrani film, povratak u djetinjstvo. Zimski raspusti, duboki bariton voditelja sa televizijskog ekrana, toplina radijatora primace sobe, sporo nedjeljno prijepodne, skijaski skokovi tamo negdje u austrijskim Alpama, miris tek isprzene kafe i reklame za Fructal sokove.
I gledam. I promatram. I sutim. Pustam snijeg da ide svojim stazama, da se spusta,  na vlazno tlo, na asfalt i moja sjecanja.
Znam da ga nece biti dugo. Vec danas je poceo da nestaje pod toplinom suncevih zraka i cizmama prolaznika, ali, studen subotnje veceri je stigla, zadrzat ce bjelinu barem do jutra. Mogu slobodno jos malo da se zadrzim u mislima, u djetinjstvu i budnim drzim sjecanja sto istopiti nikad nece.