Thursday, 16 February 2012
A state of mind
Zadnje se mi dvije sedmice bile naporne da ne kazem stresne. Posvadjao sam na poslu sa korporativnim predstavnicima moci, pritisak mi je povecan, vise sam nego razjeban. Nemam vise volje da se objasnjavam zasto je tako i sto ne mjenjam nesto.Tako je kako je odnosno kako mi um i misli odrede.
Sinoc sam bio yoga vjezbi. Instruktor, prijatna zena ranih pedestih, porijeklom sa nasih prostora. Prijatelj mi preporucio, pa rekoh da probam i sa njom, jer ovo sto radim/vjezbam mozda pogresno cinim.
Navodno je bila cetiri godine u Indiji i ima zvanje ucitelja yoge, sto samo po sebi govori da yoga za nju nije pomodarsvo vec vise od toga, zivot sam. Snebiva se na sve ove , takozvane instruktore, koji dobiju diplomu za godinu dana i vise su kondicioni treneri nego nosioci yoga koncepta. Njen je pristup drugaciji, malo price, relaksacija, pa lagane vjezbe, pa vjezba disanja, pa meditacija, ponovo relaksacija. Uglavnom, zanimljivo je i kod nje se osjecam dobro.
Ono sto me zanima je , i sto sam je pitao, da li pravilno primjenjujem tehniku disanja ? Naime, kad sam poviseno uznemiren, pokusavam da uspostavim ritam, prirodan tok, ali, ispada da se prakticki ganjam sa disanjem. Negativne me misli ometaju i ne dozvljavaju fokus na nesto drugo. Disanje je duboko i nepravilno, osjecam energiju, ali se ne osjecam dobro. U cemu je problem?
Pa jedan od problema je da kad se covjek nadje u takvom stanju nema te disajne relaksacije koja mu moze pomoci. Drugim rijecima, prvo se moras fizicki istrositi, umorit mozak, da li trcanjem, saketanjem partnera iliti supruznika, ili zahtjevnim yoga pozama, pa tek onda, koliko toliko smiren, predati se disanju, dotoku svezeg kiseonika u mozak, ozivljavanju celija i relaksaciji.
Poenta je da nas misli stalno bombarduju i da nema trenutka kad ne mislimo na nesto i to je u redu, ali, da bi ublazili ovu kanonadu, moramo znati kako da usmjerimo, redirect, misli u pozitivnom smjeru. U toj pregradi mozdanoj lezi zec i sija svijetlo sto ne zasljepljuje. Eh, kad bih mogao to da dokucim, bacio bih laptop kroz prozor, ogrnuo se bijelom posteljinom, okrenuo guzicu korporativnom svijetu i duboko izustio...ohmmmmm.
I danas odem doktoru. Zadnji mi put rekao donesi svoj aparat za mjerenje pritiska, tek toliko da usporedimo mjerenja. Sjedim u cekaonici uzbudjen, on kasni, ja se unervozio, osjecam kako mi srce lupa, kako mi pritisak u glavi bubri, eto njega, mjeri on, mjerim ja, 180/100, bujrum , masala. Gleda on, gledam ja, mislim, stvarno, sta reci, zivco bosanski, dzaba holisticki pristupi, yoga seanse i ishrana pravilna. A state of mind...
Sinoc sam bio yoga vjezbi. Instruktor, prijatna zena ranih pedestih, porijeklom sa nasih prostora. Prijatelj mi preporucio, pa rekoh da probam i sa njom, jer ovo sto radim/vjezbam mozda pogresno cinim.
Navodno je bila cetiri godine u Indiji i ima zvanje ucitelja yoge, sto samo po sebi govori da yoga za nju nije pomodarsvo vec vise od toga, zivot sam. Snebiva se na sve ove , takozvane instruktore, koji dobiju diplomu za godinu dana i vise su kondicioni treneri nego nosioci yoga koncepta. Njen je pristup drugaciji, malo price, relaksacija, pa lagane vjezbe, pa vjezba disanja, pa meditacija, ponovo relaksacija. Uglavnom, zanimljivo je i kod nje se osjecam dobro.
Ono sto me zanima je , i sto sam je pitao, da li pravilno primjenjujem tehniku disanja ? Naime, kad sam poviseno uznemiren, pokusavam da uspostavim ritam, prirodan tok, ali, ispada da se prakticki ganjam sa disanjem. Negativne me misli ometaju i ne dozvljavaju fokus na nesto drugo. Disanje je duboko i nepravilno, osjecam energiju, ali se ne osjecam dobro. U cemu je problem?
Pa jedan od problema je da kad se covjek nadje u takvom stanju nema te disajne relaksacije koja mu moze pomoci. Drugim rijecima, prvo se moras fizicki istrositi, umorit mozak, da li trcanjem, saketanjem partnera iliti supruznika, ili zahtjevnim yoga pozama, pa tek onda, koliko toliko smiren, predati se disanju, dotoku svezeg kiseonika u mozak, ozivljavanju celija i relaksaciji.
Poenta je da nas misli stalno bombarduju i da nema trenutka kad ne mislimo na nesto i to je u redu, ali, da bi ublazili ovu kanonadu, moramo znati kako da usmjerimo, redirect, misli u pozitivnom smjeru. U toj pregradi mozdanoj lezi zec i sija svijetlo sto ne zasljepljuje. Eh, kad bih mogao to da dokucim, bacio bih laptop kroz prozor, ogrnuo se bijelom posteljinom, okrenuo guzicu korporativnom svijetu i duboko izustio...ohmmmmm.
I danas odem doktoru. Zadnji mi put rekao donesi svoj aparat za mjerenje pritiska, tek toliko da usporedimo mjerenja. Sjedim u cekaonici uzbudjen, on kasni, ja se unervozio, osjecam kako mi srce lupa, kako mi pritisak u glavi bubri, eto njega, mjeri on, mjerim ja, 180/100, bujrum , masala. Gleda on, gledam ja, mislim, stvarno, sta reci, zivco bosanski, dzaba holisticki pristupi, yoga seanse i ishrana pravilna. A state of mind...
Friday, 3 February 2012
Februar je na pocetku
Vidim, pocetak februara na starom kontinentu zanimljivim se cini. Klimatski haos, snijeg, zima, studen, vremenske nepogode kataklizmicnih razmjera. Nedajte se braco evropljani, zasucite rukave , lopate u ruke i udarnicki raspali. Komunicirajte kompjuterom.
Kod mene snijega nema, ali, zrak mirise na pravu zimu, hrskav sa blagim tendecijama smrzavanja nosnih dlacica. I neka mirise, drago mi je, dosta vala kisa, samo neka je svijetlost pa makar i sa svijece dolazila.
Nastavljam sa yoga vjezbama. Usao sam u neku rutinu, par dana u sedmici sa instruktorom, petnaestominutne jutarnje seanse kod kuce. Medjutim, nesto mi fali, nedostaje. Vjerovatno mi je mozak nestrpljiv, trazi da me sada svaki put pukne val pozitivne energije, adrenalinski metak, ecstasy, sto je , naravno, nemoguce. Moja je citava poenta kod yoge da se , generalno, osjecam dobro par sati nakon vjezbi, lagan, pun energije, medutim, zelim da se tako osjecam stalno. Zasto ne mogu? Kako to postici?E, tu se sada pitanje vjecno postavlja.
Kao i kod svake fizicke aktivnosti: kretanje, trcanje, penjanje uz stepenice, anagazujes tijelo, um koji iziskuju fizicki napor, samim time, izlucujes hormone sto gode , izbacujes toksine sto truju, dobro ti je. Tako je i sa yogom, fizicki dio daje ti zadovoljstvo, fleksibilnost, energiju i prosjecan instruktor moze da te usmjeri da poze radis pravilno. I sve je to u redu, medjutim , yoga je vise od toga, ona je koncept zivota i da ti neko prenese barem dio toga mora da bude treniran na vecem nivou. Za sada, na takvog nisam naisao.
Mene misli i dalje mezete. I to je vjecni sukob: svijest, podsvijest, nesvijest, misli te lome, ali one nisu ti. Jer da jesu ne bi te mucile, vec bih ih prihvatio kao istinu i osjecao se dobro. Tu ja sad malo pocinjem da filozofiram, sto se ne uklapa u ranu vecer februara, zato cu da zastanem. Zelim samo da kazem, sve dok ne savladam tehniku disanja, prihvatim koncept kosmicke energije, misli ce me i dalje muciti a i ja sam sebe. Al' sto snijeg moze po Evropi padat'? Sejtanska posla...
Kod mene snijega nema, ali, zrak mirise na pravu zimu, hrskav sa blagim tendecijama smrzavanja nosnih dlacica. I neka mirise, drago mi je, dosta vala kisa, samo neka je svijetlost pa makar i sa svijece dolazila.
Nastavljam sa yoga vjezbama. Usao sam u neku rutinu, par dana u sedmici sa instruktorom, petnaestominutne jutarnje seanse kod kuce. Medjutim, nesto mi fali, nedostaje. Vjerovatno mi je mozak nestrpljiv, trazi da me sada svaki put pukne val pozitivne energije, adrenalinski metak, ecstasy, sto je , naravno, nemoguce. Moja je citava poenta kod yoge da se , generalno, osjecam dobro par sati nakon vjezbi, lagan, pun energije, medutim, zelim da se tako osjecam stalno. Zasto ne mogu? Kako to postici?E, tu se sada pitanje vjecno postavlja.
Kao i kod svake fizicke aktivnosti: kretanje, trcanje, penjanje uz stepenice, anagazujes tijelo, um koji iziskuju fizicki napor, samim time, izlucujes hormone sto gode , izbacujes toksine sto truju, dobro ti je. Tako je i sa yogom, fizicki dio daje ti zadovoljstvo, fleksibilnost, energiju i prosjecan instruktor moze da te usmjeri da poze radis pravilno. I sve je to u redu, medjutim , yoga je vise od toga, ona je koncept zivota i da ti neko prenese barem dio toga mora da bude treniran na vecem nivou. Za sada, na takvog nisam naisao.
Mene misli i dalje mezete. I to je vjecni sukob: svijest, podsvijest, nesvijest, misli te lome, ali one nisu ti. Jer da jesu ne bi te mucile, vec bih ih prihvatio kao istinu i osjecao se dobro. Tu ja sad malo pocinjem da filozofiram, sto se ne uklapa u ranu vecer februara, zato cu da zastanem. Zelim samo da kazem, sve dok ne savladam tehniku disanja, prihvatim koncept kosmicke energije, misli ce me i dalje muciti a i ja sam sebe. Al' sto snijeg moze po Evropi padat'? Sejtanska posla...
Subscribe to:
Posts (Atom)