Godina je proslo dvadeset

Petnaesti je maj danas. I nemu tu nista cudno. Datum ko datum, jos jedan na kalendaru koji sutra u zaboravu nestat ce. Ipak, ima nesto u njemu. Ima itekako, barem za mene, generaciju moju i sve one sto se tog dalekog,  majskog dana  prije godina dvadeset, u gradu soli na cudnovatom Balkanu zadesise. Ipak, dvadeset je godina proslo, nije malo, pola zivota mog jebote, rano djetinjstvo, mladost, prva razocarenja i izljevi srece.
Nesto se skupilo u meni. Srklet sjecanja, nelagodna tezina u grlu, beton na plucima, zar dvadeset godina je proslo ? Strah me reci da tesko mi je. Jebem ti obljetnice, podsjecanja i godine sto prolaze.

Vracam se mislima u proslost sto spominjem. Proljece je u punom mahu. Dani su duzi i grad se probudjenim cini, bez obzira na tenzije u zraku sto se osjetiti mogu. Cekam telefonski poziv osobe drage, negdje je oko 7, mozda malo vise, predvecer je blaga i sve oko mene mirise. U dnevnoj sam sobi, upaljeni televizor, lokalna emisija na programu, tupe polticke rasprave, a sta ce drugo. Uskoro ce vijesti, barem mislim tako, ipak, rekoh skoro ce sedam idealno za pauzu ispred televizora i lagani obrok prije vecernjeg izlazka.
Iznenada, zastrasujuce brzo i bez najave, kako samo iznenadjenja mogu biti, nepoznat zvuk prelomi zrak . Sta je sad ovo? Zaglusujuca buka od koje se krv u zilama ledi, pamet usporava, a vrijeme nestaje.  Da li je to pucnjava? Oruzje automatsko? Da li je to carka, crne slutnje, tezak san koga molis da prestane? Da li je to kraj? Pocetak ?  Cega? Grozan osjecaj u tebi je. Ne zelis da izgovaras glasno. Ima tri slova, od njega se sakati, gine, umire, prvo je slovo r ali, rak nije. Ne zelis da mislis. Ne zelis, jer ne razumijes

Lezim na podu potrbuske. Refleks zivotinje, opstanak, instinkt, sta li vec, cuvam rukama prvo glavu, pa tek onda ostale dijelove tijela. Oprezno podizem glavu, panicno promatram po sobi, trazim najmilije. Mati je tu, oca nema. Sta se desava? Probudite me.
Minute prolaze, mozda i sati. Otac je na vratima, cujem mu korake, dobro je. Pucnjava prestaje, ali, sad su na redu eksplozije. Jedna za drugom, vece i manje, lete u zrak borbena sredstva, mozda i ljudi, a sa njima i moje iluzije. Kazu, rata kod nas biti nece.

Tisina. Avetinjska. Budan sam i ne znam  koliko bi sati moglo biti. Promatram noc kroz okno prozora, nestvarno je i nista se ne cuje.
Razmisljam u sebi.  Nezeljen sukob, uzavrele strasti i poneki pucanj, zdrav razum, pobjedit ce.  Blago mi se raspolozenje vraca, ipak, nesporazum je samo sitan bio, mogu slobodno na spavanje.
Dvije minobacacke granate u niskom su letu. Cujem ih. Zaglusujuci prasak razdvaja noc . Karakteristican lom stakla u daljini, sekunde, minute, opet je sve tiho.  Vise nemam sumnji. Znam sa sigurnoscu da nikad vise nece biti kao sto bilo je prije. Godine je proslo dvadeset.