Kisa. Vrijeme mizerno. Sastavilo zadnja dva dana, i ko za inat na produzeni vikend, tako da nisam prakticki nigdje van grada isao, sto je, naravno, grehota, s obzirom da sam covjek prirode, zelenila i svijetla sto prijeko potrebno mi je. Evo me sad ispred upaljena televizora, drustvo mi pravi, dok pokusavam da sastavim recenice osmisljenosti, gledajuci oblake kise sto iznad glave mi prolaze. Tmurno je.
Toliko sto se tice vremenskog izvjestaja sa obale sjevernog Pacifika. Usmjeravam misli istocnije, preko okeana, na stari kontinent i prostore gdje se juznoslavenski narodi ispreplicu, grle, ljube, tapsu po ramenu i vecinom u superlativima hvale svog susjeda, a preko interneta jebu mater svima i ratuju rijecima. Vjeruju u piramide, nose nanovije mobitele i pomno prate takmicnje za pjesmu Eurovizije narocito glasanje. Karijes je sveprisutan i neki sarm u sebi nosi.
Kako god okrenuo, ja sam dio te Evrope, i bez obzira na moju adresu prebivalista, moram barem svake druge godine da zapucam na prostore zavicajne i napunim (procistim) emotivne i ine baterije.
Lufthansa, april je mjesec, polijecem. Prvo odrediste Austro-Ugarska i bivsi ( i sadasnji) glavni grad gore spomenutih naroda, Vienna iliti Bec.
Odmah da kazem da do zabune ne bi doslo. Kraj je aprila, tamo negdje oko prvog maja, kasno proljece. I znao sam da ce vrijeme biti ugodno, suncano, ali, usitinu se nisam pripremio da ce temperature biti ljetne. Tako da je i odabir moje odjece bio u skladu sa ovim razmisljanjem, medjutim, neobicno topli dani za ovo doba godine, nisu mi dozvoljavali nista vise od majce sa kratkim rukavima. Da se razumijemo, ne zalim se, stavise, bilo mi je vise nego ugodno. Prijatno iznenadjenje sto na ruku ti ide. Idealno za setnje, a tako je i bilo.
O Becu je receno puno toga, i svako ga dozivljava drugacije. Meni, iz perspektive lezernog sjeverno-americkog turiste, grad se cini zanimljiv. Da li bio volio zivjeti, nisam siguran, ipak, ovdje sam vise od deset godina i vecina mi se evropskih gradova cine zatvoreni, ksenofobicni, za novog useljenika, ne bas ugodni. Odoh sad. Pjeske do spoznaje.
Osobno, ne zanima me bas ektravagantnost aristokracije proslih vremena, njihovi konji i palace, a titule jos manje. Covjek sam grafita, skrivenih detalja, volim pulsiranje one druge strane grada : setaliste uz rijeku, povrsinu vode, nemarno baceni otpaci, zvuk jezika sto ne razumijem, nekaraktersiticne crte lica sto ne prepoznajem.
Medjutim, ne mozes a da ne odas priznanje jednom gradu ovako bogate istorije i arhitekture sto traje. I kako sve vise hodam ulicama grada sve vise hvatam detalje, sve vise mi lici na Sarajevo, Zagreb... i kontam u sebi, eto, znao sam, sve pokrali od nas: tramvaj sa drvenim klupama, zgrada oblik, parkova raspored i jos prikazali kao svoje. E, jesu supci.
Zaboravih reci zasto je Bec prva stanica na mom putu juznije. Posjeta je Becu privatne prirode. Stariji mi brat sa porodicom zadnjih deset godina zivi ovdje, sto ce reci, svi smo se rastrkali na razlicite strane i kontinente. Nije to nista cudno, juznoslavenski su prostori izmisljeni za povremena granicna prekrajanja, seobe naroda , familija, pojedinaca...unutar i izvan maticnog govornog podrucja i zemlje.
I tu si sad gdje jesi. Trazi mjesto pod suncem, stojeci cvrsto na asfaltu, za sebe i svoje bliznje. Da li si zadovoljan ili ne, ostavljam za neka druga razmisljanja, za neko drugo javljanje. Ovo je samo reportaza, uproscen prikaz mog kratkotrajnog odmora i opis prirodnih ljepota balkanskih predjela. Pozdravljam Bec i idem dalje.
No comments:
Post a Comment