Carinska kontrola. Bus se prazni, kolona silazi sa otvorenim pasosem u desnoj ruci. Sve to sporo ide, putnici gundjaju sebi u bradu, negoduju da niko ne cuje. Meni je svejedno, ne zurim nigdje, promatram gvozdene rampe i granicne kucice sto dijele ljude i teritorije. Svjezina noci i vozaca poziv trzaju me iz misli i vracaju nazad u bus. Ulazim u Hrvatsku.
Moje je drugo odrediste grad Varazdina i njegova okolina. Smjesten na obali rijeke Drave ne smatra se Podravinom, na domak zagorskih brega, ne smatra se Zagorjem. Toliko sto se tice geografije i regionalnih odrednica. Ceka me rodjak na stanici.
Osmijeh siroki i zagrljaj cvrsti. Gdje si, sta radis, kako familija? Klasicna izmjena rijeci i pozdrava. Iako sam na putu peti sat, a noc odavno prekriva grad, umor uopste ne osjecam. Budan sam, uzbudjen, treba mi kafa, molim rodjaka da stane na obliznju benzinsku pumpu da protegnem noge i osjetim kofeina oporost u ustima. Mirisem noc punim plucima. Trenuci jednostavnosti sto u prijanom sjecanje ostaju.
Rodjak mi zivi van grada, na selu, sto bi ovdje rekli, a country side. Prijatna kuca uz sporedni put, prostrano dvoriste zarobljeno oranicama, duboka trava, lavez pasa u daljini, idila iz pripovjetki. Naslovna strana turistickog prospekata za duhovni smiraj i bijeg od vreve grada.
Budim se sa horozom, promatram ravnicu ispred sebe. Izlazim vani, na verandu, istezem se uz pomoc joga pokreta opijen prohladnim jutrom, pazeci da ne uznemirim lokalno stanovnistvo odnosno komsije. Tusiram se, spremam, odlazim u grad. Setam polako, fotografisem staru jezgru i barokne fasade. Sutra je prvi maj, ne radi se, cekaju me rostilj, bijelo vino i kiflice sa sirom sto u ustima se tope.
No comments:
Post a Comment