Cetvrtak je podne

E nabijem lijepo grad ovaj , i kisu, i obalu i mjesec juni i ljeto sto ga nema i gripozne sline i desno koljeno sto me steka i drustvene mreze sto covjeka cine nedrustvenim i NBA draft kojeg vrte na kanalu i zbog kojeg ne mogu sada da gledam reprizu polufinala evropskog prvenstva u fudbalu.
Nabijem i vremenske zone i telemarketing i ego tripove i real estate cijene i spiritualisticke knjige i klonirane tv-serije i metereologe, sto usiljeno duhoviti pokusavaju da budu, i lokalne politicare, sto u nebesa dizu ovu parodiju od grada i mene zajedno sa njima sto zivim ovdje umjesto da dignem sidro i zapucam u tropske krajeve makar i privremeno.

 Dokle ba vise ovog sranja od vremena? Pa ne moze da sastavi dva, sugava, najobicnija, za ovo doba godine, normalna, suncana dana. I sta sad, 18, 19 stepeni, to bi ko bile ljetne temperature? I to ja sada treba sretan da budem? Evo me, topim se od srece. Evo odoh, upravo sad, samo da kafu popijem, pa da  pozurim da uzmem onaj air-conditioner, strah me da ne nestane sta cu onda jadan, pocet cu ujedat oko sebe,  nedaj boze, od vrucine mogu da pobudalim.
Pa deset mjeseci ne izlazim iz dugih rukava, jakni, carapa debelih, vise sam poceo sam sebe zaobilazit. Kupio novi rostilj prije mjeseca dana, kontam, sad kad pocnem obrtat cevape omamljen toplim zracima ljeta i vjesto spremljenim koktelima, ima da se preporodim. Oglanco bicikl, kontam, sad ce ljeto, duzi dani, malo da se rekreiram, kondicija i ti folovi, nista. I sta radim zadnjih mjeseca dana ? Promatram nebo ko vrac bez plemena, prizivim u sebi vise sile koje ne zele da me cuju ili ih nema. Nabijem...