Juli je na pocetku

Da kazem da je juli na pocetku i da kisa pada i da mi je hladno i da ljeto vidim samo na internetu, mislit ce ljudi da ih zajebavam. A ne zajebavam, evo, ove mi tastature ako lazem. Deset mjeseci  kise, deset mjeseci sivila, deset mjeseci jednog godisnjeg doba. Normalan bi covjek pobudalio,a gdje nece ovakava emotivna budaletina kao sto sam ja. Sta vise za reci? Mrzim oblake makar i na razglednici bili.
Ali, necu vise ni da kukumacem. Dosadio sam sam sebi, malo cu se istrest u cyberu, navuc masku ravnodusnosti i poklopiti usima ko cuko kad pogrijesi. Sutra ce me na poslu pitat kakav ti je bio vikend, a ja cu reci, awesome.  To tako ovdje funkcionise.

Kad vec spominjem vrijeme, vidim, na Balkanu, gori nebo i asfalt. Posto svracam dnevno na nase portale i kako citam izvjestaje, clankove, sve vise i vise sam zbunjen ili mozda, nepismen. Ne znam da li se raja zajebava, da li je ozbiljna, je li to neki fazon, zargon ili mozda neka fuzija, moderni jezik sto, mimo mene, nastaje. Uglavnom, sinoc citam naslov najpoznatijeg sarajevskog portala koji kaze; "Temperatue su se pele do 38 ." Pele?!
 I sad,  ova moja napacena glavusa imigrantska, kojoj nedostaje sunca trak i toplih dana dodir, vrti po glavi novopeceni glagol-pele ? Ja sam cuo za Peleta, do danas nepravezidjenog virtuoza fudblaskog, ali za temperture, nisam. Mora da su neke nove, one najzajebanije, one sto idu preko cetrdeset stepeni, pa  moraju i da imaju svoj adekvatan naziv sto ih naglasava, razlikuju. Garant je do mene  i neznanja mog.

I tako prolazi moj produzeni, kisni, prvi u julu, vikend. Ispunjen je bio  dogadjanjima, ali, kao sto rekoh,  ne i lijepim vremenom. Canada je slavila svoj dan, u subotu sam zaglavio s prijateljima u pivnici, a u nedjelju smo se sastali kod mene, i uz ice, pice i poneku psovku, otpratili finale evropskog prvenstva u fudbalu. Vecer sam iskoristio za odlazak u kino i gledao film o kome zelim da kazem vise.
Nisam dugo bio, jer kako covjek sada ima sve dostupno preko interneta, mrsko mu bilo sta drugo da trazi. Medjutim, pozeli se nekad veliki ekran, platno, akustika, sto na  djetinjstvo te podsjeca. Naime, ovaj sam film zapoceo gledat u avionu na mom nedavnom zavicajnom posjetu. Sad vise nisam ni siguran zasto sam prekinuo, je li mi se spavalo ili nije bilo prevoda, nije ni bitno. Ostale su mi memorisane sekvence, podsjecanje da film moram pogledati. I bas prije neki dan surfam blogovima koje, povremeno, znam da posjetim i naletim na trailer. Francuski film, the Intouchables.
Dugo, ali, bas dugo, ovako, topao i snazan film nisam gledao, plakao od smijeha i gutao knedle u isto vrijeme. I necu vise nista da kazem. Ukusi su razliciti i o njima ne treba raspravljati. Sinoc sam se osjecao dobro, meni dovoljno,  i jos ako se juli smiluje, osjecat cu se jos bolje. Jos kad bih mogao da skinem rad nogu s video klipa sto slijedi. Eh...