Sinoc sam vadio zub, kutnjak, muka ziva. Danas sam krepan, razvaljen, vilicu ne osjecam. Kao za inat, citav mi je cetvrtak nekako ubrzan, puno toga se trebalo obaviti, a tijelo i mozak nikako da uhvate tempo. Uspio sam ipak nesto, i sada, uvaljen u fotelju ispred laptopa, sjedim iscrpljen kao vlazna krpa nemarno okacena o rucku vrata sudopera.
Podizem pogled. Obucen u sivkasti sorc sa neznatnim, naradzanstim detaljima i smedju majcu kratkih rukava, koju neobicno rado volim da nosim, hvatam zadnje zrake sunca dana sto nestaje. Jutro je bilo oblacno sa kratkotrajnom kisom, u medjuvremenu, proljepsalo se na moju srecu i radost, tako da sada uzivam u magicnoj toplini sto kroz odskrinuta balknoska vrata u sobu mi ulazi i blago pomjera teske zastore. Ljeto jos uvijek traje.
Muce me zadnji dani. Muce me razmisljanja. Covjek u sebi uvijek nosi pitanja koja sve treba procesuirati, a vremena nema ili jednostavno, ne zeli. Onda ona dodju sama, nenajavljena, i pocnu te salijetati, muciti. I to je ono sto mi smeta, sto sam zarobljen ponekad i nemam odgovor, protudar, izuzev da se bacim na meditaciju, disajne vjezbe ili net pisanje. I kad te takva razmisljanja drze odredjeno vrijeme samo se negativan niz dogadjanja dnevnih nastavalja kao sto je i bio moj sinocnji odlazak kod zubara, jer da nije tako, ne bi mi tesko pao. A pao mi je tesko.
Davno sam trebao vaditi kutnjak, medjutim, tipicno za ljude naseg kraja, dok mi se nista ne desi, ne treba da uradim, ne treba da mislim . U medjuvremenu, kutnjak se upalio, poceli su nesnosni bolovi, i morao sam da zakazem za vadjenje i dalju proceduru.
Ali, ima i druga strana, koju pokusavam da shvatim (ili potisnem) i ona mi slabo ide. Jos uvijek, i evo me vec u cetrdestim, jos uvijek, gledam idealisticki na svijet u i oko sebe. I to me muci. Kako taj svije da promijenim? Imam veliki respekt, neogranicen, prema humanim znanostima, socijalnim ustanovama, zdravstvenom osoblju, medicini, doktorima, svemu sto pomaze covjeku, poboljsanju njegova zdravlja, tijlela i duha, klanjam im se i dizem ih u nebesa.
I onda se uvijek nadjem sokiran cinjenicom koliko te oderu zubari (mada znam da ce me oderat) i to pod krinkom da ti pomazu (sto ustvari i rade, jer nemas izbor) i dalje mi tesko bude da prihvatim cinjenicu da vadjenje zuba, laboratorijski rad, ugradnja mosta (umjetnog zuba) kosta $ 3500 ?! I dalje mi tesko pada da me tretiraju kao kupca, a ne pacijenta, a ako me i za takvim smatraju neka to bude ljudski, otvoreno, a ne zakulisano, zavuceno, sa vjestackim osmijehom koji ne silazi sa lica. Vise ne znam ni koga da osudjem, (ako treba, mada znam da ne treba) sebe, kucni odgoj, drustvo u kome sam odrastao, koje me je ucilo tom nekom, socio-utopistickom pogledu na zivot , a koji ne postoji. Ne postoji !
I nije sad pitanje novca, osiguranje ce mi pokriti 80%, vec je pitanje u meni vise humanitarno, nemaju svi ljudi osiguranje. Gdje je nestala ideja ravnopravnosti socijalne. Halo, Che Geuvara, sta cemo sa njima?
Sad me muci i vilica, fizicki, i to dobro, valjda sam se previse uzbudio, pa zaboravio da mi je rana od sinoc jos uvijek bolna. I jos me nesto muci. Kad vidim male pse obucene u modne haljinice, ciji se vlasnici po ponasanju i izgledu ne razlikuju puno od njih samih. A ovdje ih ima koliko hoces. E to mi stvarno na jetru ide. Gadi mi se ta, novopecena, umjetna elita, to plitko oponasanje, statusni simboli i drustvene ljestvice. Ako su oni elita, kakva je onda definicija snobizma?
No comments:
Post a Comment