Temporary roles

Nema mi nista gore nego kad se uhvatim neke knjige, a ona me ne zaintrigira na pocetku, pa  je onda ostavim u stranu, pa joj se onda vratim nakon doglednog vremena,  pa nastavim citat, pa sve nesto cekam hoce li me vec jednom puci, pokrenuti, pa ne znam da li da nastavim, sutnem nogom ili da  je namjerno,  iz inata, zavrsim.
Nije sad ni bitno kako se zove, uglavnom, non-fiction, a spirtiual guide, nahvalili je kriticari literalni, a ja se zaletio ko muha na balegu, rekoh, garant je ovo za mene. Sve  nesto neodredjeno, vrti se u krug, ponovlja, nista konkretno, a ego se vise puta spominje nego  fuck u Sopranosima.
Ipak, naletim na neki dio sto me privuce, pa se malo vise udubim, analiziram.

Pasus je u vezi medjuljudskih odnosa, nase prilagodjavanje drustvu i normama i  kako smo mi , ustvari,  nauceni da se ponasamo u skladu, sto implicira da uglavnom nosimo maske, sto bi ovdje rekli, temporary roles i da ono stvarno u nama, ne znam , nazovi to, prijateljstvo, iskrenost, ona neka cistoca samoizrazaja kome svi toliko tezimo, ne postoji, barem ne u potpunosti. I onda malo zastanem i razmisljam i osvrnem se oko i u sebi.
Pa i jest tako. Nacin na koji razgovoras ili se obracas sefu, nadredjenom ili podredjenom, razlikuje se. Kako se obracas ili razgovaras sa djetetom ili znatno mladjim od sebe  razlikuje se od obracanja odraslom covjeku ili starijem od sebe. I onda se pitas zasto je to tako ? I onda vidis da igras povremene uloge i da nikad nisi svoj, truly yourself.

Ne smeta to meni, nego vrtim film kako se ja, htio ili ne , by default, u zavisnosti od situacije, kao  individua prilagodjavam drustvu i da me drustvo jedino takvim prihvaca, prilagodjenim njima. Ako sam u drustvu ljudi koji  tek treba me upoznaju, a jedan u grupi me vec duze zna i pregrst lijepih rijeci o meni je rekao prije toga, kod mene se stvara oprez i obaveza, automatski prihvacam ulogu i igram je. Nisam truly myself.
Poslije te hvale kako si kulturan i fin i kako nisi neka sirovina i kako si ugodan, zanimljiv, za drustvo, a ti si samo odigrao nesto sto je drustvo ocekivalo od tebe. A tebi drago, jer boze moj, kome ne bi bilo. Ego na mjestu, sit i nahranjen.

Ipak, da ne ulazim dalje, to tako mora biti inace bi vlada anarhija, moralna, drustvena i ne znam kakva sve jos. Mozda su nam zbog toga i izmislili net, pa lijepo povremeno skinemo masku sa sebe i anonimno opletemo bez posljedica na nekom od foruma, medjutim, ni na njemu se ne osjecas slobodan, jer nisi u potpunosti  "svoj". Mozda je to i jedan od razloga sto se, naprimjer, ne javljam cesto na drustvenu mrezu facebook, gdje te vecinom ljudi znaju onakvog kakav si im u sjecanju ostao,  sto ce reci da je njihova slika o tebi vecinom pozitivna i zbog toga nemam potpunu slobodu. Skucen sam u izrazavanju, biram rijeci, oprezan sam kad pisem, nisam "svoj". Sve nesto pazim da cu, iz nekog naucenog, normativnog, straha  biti pogresno shvacen ili da ce ta slika o meni kod prijatelja i rodbine biti izmjenjena, slika kojoj toliko tezimo da bude sto ljepsa  i  da ce stil sa sobom povuci negativne konotacije, a to niko od nas ne zeli, zar ne? Umara me da se objasnjavam, pa mi lakse da se uopste ne javljam. Mozda je i najbolje tako.
Ma to se samo ego igra sa mnom, petak je popodne , pa je valjda i njemu malo dosadno. Odoh, vikend ljetni me zove. Samo neka sunce grije.