Negde

Jesen stize

Kalendarski, evo, jesen je stigla. Medjutim, moram odmah da naglasim, posto volim da pisem epopeje o pacifickoj klimi, i to vecinom u negativnom kontekstu, ovom prilikom to necu cinit. Ovaj je septembar nevjerovatan. Nevjerovatan ! Topli, prijatni, suncani dani u nizu, njegova su karakterstika. Dosao je nekako kao nadomjestak za juni mjesec i, evo me, danima ne izlazim iz kratkih rukava. Isto kao da neka nevidljiva prirodna sila kazaljke godisnjih doba pomjera unazad, pa mi se sve cini drugacijim, nestvarnim. Ne pamtim kad je zadnji put kisa padala.

Sinoc mi  je dan bio uzbudljiv, nazvat cu ga , vrijedan spomena. Kad covjek udje u kolotecinu zivotnu, ne primjecuje sitne stvari oko sebe, ucahuri se. Mora se desiti nesto krupnije da ga malo trgne iz letargije dana, natjera da isti memorise i zivot sam malo vise da vrednuje.
Elem, nalazim se na poslu, razgovaram sa prijateljem o ljepoti jutra sto pocinje, ne radim nista svrsishodno, nasi bi ljudi rekli, hvatam krivine. Odnekud osjecam blag, opor miris u zraku, sitno ujedanje za nepce. Nije smrad, jest da malo tukne, tek toliko da te pomjeri iz mjesta i natjera na razmisljanje. Kontam, mozda je ko od ovih mojih ispustio tihonenka, pa se sad pravi mutav. Ne zamjeram nikom, ali, brate dragi, nije u redu, ipak je ovo normalno radno mjesto.
Okrecem se drugom covjeku, maloj grupi ljudi ,od njih mozda tri. Da li vi mozete osjetiti da nesto neobicno u zraku ima?  Miris ili smrad? Tup pogled , sirom otvorene oci i zabrinut glas radnog kolege dopiru do mene:" Ovo je sto-posto gas".
Kakav ba gas? Mislis, plin? Je l' onaj zemni, prirodni, onaj sto se za sporete i upaljace koristi. Je l' taj? De ba nemoj  meni panike, garant je neko kuhana jaja jutros na brzinu doruckovo, pa sad po hodniku miomirise ostavlja.  "Ne, ne, ovo je gas, siguran sam, hajmo odavde, sto brze, to bolje", rijeci su njegove.

Vidim, ljudi uzurbano, na nekima se cak i strah osjeti, napustaju prostorije. Oglasava se alarm, uzbuna prava, evakuacija citave zgrade i okolnih blokova. Sta je bilo ? Pukla gasna cijev do nase zgrade ! Tacnije, gradjevinski radovi, bager, rovokopoc, buldozer, sta li vec, zakacio glavnu cijev prilikom iskopavanja, plin izasao ko duh iz Aladinove boca, havarija ziva. Bjezi ba sto dalje, bugija, bude li neko cigaru u blizini zapalio slucajno ima da letim u nebeska prostranstva ko simpaticni junaci iz crtanih filmova.
Izlazim na svjezi zrak, vrti se ko meni malo u glavi, mada je to vise teatralno nego stvarno, ali dovoljno da osjetim ozbiljnost situacije. Svi su vec tu, prava, mala drama, akcioni holivudski film B- produkcije. Vatrogasna kola, policija, blokirana raskrsnica i prilazni putevi, hitna pomoc, lokalna tv-e ekipa, masa sto se okuplja, slucajni prolaznici i upaljene sirene. Sve mi se cini da necu uskoro u zgradu se vratiti.

Tako i bi. Prvo su nam rekli da se razidjemo, malo prolunjamo kvartom i vratimo za par sati. Vracam se nakon par sati, informacije su sture i nepotvrdjene. Niko ne zna vise nego sto se vec zna. Uglavnom, radni je dan zavrsen, slobodni smo, mozemo da idemo kucama ili , kako se to kaze, svojim putem.
Zovem zenu, pitam jesi li cula sta se desilo kod mene, svugdje sam na vijestima, a od tebe ni mukajet da barem upitas svog covjeka kako si i je li sve u redu?
"Cula sam, sta te imam zvati. Da je bila eksplozija, nazvala bi" odgovor je njen kratak.
To je sad neko ko duhovit? Mogo sam se zaglavit ko petobanka, mogo me je onaj plin ko anakonda amazonska zadavit, mogo sam na zadnjoj stranica novina osvanut, mogo sam...ona ceka eksploziju da me nazove ?! O Tito dragi, cujes li ti svoje omladine? Sve sam filozof do filozofa. Marx, Engels, Emerson, Lake & Palmer.

Danas je stanje normalno. Povratak u rutinu, na posao, petak je prosao ubrzano, vecinom,  prepricavali se dogadjaji od sinoc.
Ispracam dan sto nestaje, sunce se povuklo, ipak, temperature su i dalje prijatne. Zuckaste boje lisca polako pocinju da dominiraju, slika grada sa mog balkona, mijenja se. Jesen je kalendarski stigla, septembar, na moju radost,  nastavlja da iznenadjuje.

Septembar je na pocetku svom

Prijatno, suncano, vrijeme otpratilo je august. Deveti je mjesec dosao tiho, necujno i bez najave. I razumljivo,  kad je vrijeme prijatno dani se ne broje, mjeseci se zaboravljaju, kalendari su samo ukras, hartija papira, sto nehajno visi okacena od zid radne sobe ili kuhinje.

Kod mene je produzeni vikend. Provodim ga lagano, bez obaveze ili vecih planova. Nekako sam se iscrpio zadnjih mjesec dana, epizoda sa kutnjakom nije mi trebala, ali, sta je, tu je. Nosio sam sedam dana plasticnu masu u ustima, koja je trebala da bude zamjena za izvadjeni kutnjak i zamjenila mi ga pravo. Upalile se desni. I tako se moja zubo-odiseja nastavlja, most mi je ugradjen, a ja jos uvijek lomim hranu na zdravoj strani vilice. Tako da me sad i ona boli zbog toga sto nepravilno jedem. Inace, dobro sam, hvala za pitanje.

Razmisljam kako bi bilo lijepo da zivim negdje drugdje. Toliko toga ima da se vidi, prodje, iskusi, jedino sto su strahovi jaci od zelje. Ovaj mi grad  ne lezi i to vise nije neka tajna. Mislim, neka ostane baza u koju cu se vracati, muci me inernost, neodlucnost, moje mentalne projekcije. Zasto ne mogu da prekinem vrpcu uljuljanosti svakodnevne ?
Vracam se septembru. Danas sam setao gradom i godilo mi je. Suncano jeste, ipak, osjeti se blaga promjena u zraku iako nisu hladnoce. Uzurbanost.  Blago, uznemireni roditelji vrse zadnje pripreme pred pocetak nove skolske godine. Djecica su vesela, na momente, uzbudjena cak.  Ali, to je normalno. Septembar je na pocetku svom i ja mu se radujem.