Septembar je na pocetku svom

Prijatno, suncano, vrijeme otpratilo je august. Deveti je mjesec dosao tiho, necujno i bez najave. I razumljivo,  kad je vrijeme prijatno dani se ne broje, mjeseci se zaboravljaju, kalendari su samo ukras, hartija papira, sto nehajno visi okacena od zid radne sobe ili kuhinje.

Kod mene je produzeni vikend. Provodim ga lagano, bez obaveze ili vecih planova. Nekako sam se iscrpio zadnjih mjesec dana, epizoda sa kutnjakom nije mi trebala, ali, sta je, tu je. Nosio sam sedam dana plasticnu masu u ustima, koja je trebala da bude zamjena za izvadjeni kutnjak i zamjenila mi ga pravo. Upalile se desni. I tako se moja zubo-odiseja nastavlja, most mi je ugradjen, a ja jos uvijek lomim hranu na zdravoj strani vilice. Tako da me sad i ona boli zbog toga sto nepravilno jedem. Inace, dobro sam, hvala za pitanje.

Razmisljam kako bi bilo lijepo da zivim negdje drugdje. Toliko toga ima da se vidi, prodje, iskusi, jedino sto su strahovi jaci od zelje. Ovaj mi grad  ne lezi i to vise nije neka tajna. Mislim, neka ostane baza u koju cu se vracati, muci me inernost, neodlucnost, moje mentalne projekcije. Zasto ne mogu da prekinem vrpcu uljuljanosti svakodnevne ?
Vracam se septembru. Danas sam setao gradom i godilo mi je. Suncano jeste, ipak, osjeti se blaga promjena u zraku iako nisu hladnoce. Uzurbanost.  Blago, uznemireni roditelji vrse zadnje pripreme pred pocetak nove skolske godine. Djecica su vesela, na momente, uzbudjena cak.  Ali, to je normalno. Septembar je na pocetku svom i ja mu se radujem.