Novembar je pri kraju svom

Uh, zar je vec kraj novembra ! Brzo mi nesto vrijeme prolazi, monotono i bez veceg uzbudjenja. Kratki su dani preuzeli uzde, dosadne jesenje kise i vlaga mjenjaju se naizmjenice. Bude , necu da lazem, i kratkih predaha sa suncem i jutarnjim maglama sto dan uljepsati znaju, ipak, zadnje vrijeme, pritajena tjeskobnost  u meni je. Jos jedna je godina na izmaku,  razmisljam vise, umor uma me muci, tjesim se, nisam jedini, takvo je doba godine.

Tek sad vidim da se vise od mjesec dana nisam oglasavao preko valova bloga, tako da su mi cak i password promjenili. Mislio sam nastaviti svoj putopis iz NewYork-a, ali, nekako sam stao, ispuhao. Utihnule su muze spisateljske. Osjecam se kao koleteralna steta, neminovnost elektronskog doba, sve je dostupno, a sve  se udaljenijim cini. Prezasicenost medijima, drustvenim mrezama, forumima, druzenjima bez dodira. Prezasicenost mislima i samim sobom.

I sta covjek da radi kad su dani kratki, a razmisljanja duga i bez kraja? I sta covjek da radi tijelu kad ne pusi, ne pije i ne konzumira medikamente sto smiruju? Cime da ponudi bujicu razmisljanja, ugasi zedj za odgovorima? Evo ja mu nudim meditaciju i strpljenje, ali, nesto se bas  ne hvata na moj , juznoslavenskom dramaturgijom , izrezbaren mozak i njegove vijuge.
Odmor! Kratkotrajan ili vremenski dug, ovdje, tamo, tuda, ili negdje deseto, nije bitno. Odmor, stanka, predah od zrvnja svakodnevnice sto melje sistematicno i bez prisile. Odmor za  masu koja nas oblikuje, odmor za atome, molekule i celije. Odmor za dusu koja se ne vidi, ne mirise, mozda i ne  postoji, a  pjesnici i potenicijalne poete je rado spominju. Novembar je pri kraju svom...