Gledam umagljena prozorska okna i sumrak sto se spusta. Glava mi je malo tupa. Kanal televizijski namjesten je na National Geographic, neobavezno slusam duboki glas naratora, govori nesto o divljini Australije, outback, krokodilima.
Sinoc me rame desno ponovo zastekalo, bilo je bolno, nimalo ugodno. Danas sam ostao kod kuce. Odmaram. Malo me sve ovo i brine. Ne znam razlog, mogu da pretpostavljam samo. Znam da zadnje dane nemirinije spavam, san mi je isprekidan, okrecem se u polusnu. Mozda sam nezgodno tijelo okrenuo na jednu od strana, mozda sam samo losije spavao, vecerao, mozda...
Cinjenica je da mi je desno rame ili tetiva znatno osjetljivije nego prije. Mala promjena moze da iritira, bol se vraca, nikako da se sanira. Sad bi trebao ici neki narodnjacki stih. Nesto vezano za sudbinu, mladost, godine...
Trenutno pratim Den Som Draeber (Those Who Kill). Mracniji je nego prijasnje serije, medjutim, standard je isti. Kvalitno uradjeno, domisljati zapleti i odlicna ekipa glumaca. Razmisljam kako su danasnji Skandinavci potomci Vikinga, koji su bili zigosani kao krvolocni divljaci onoga vremena. Gdje god su dosli samo su ratovali, palili i silovali. Istrazivaci, moreplovci, osvajaci, ratnici, nikad nisu iza sebe u amanet istroiji ostavili veci grad, tvrdjavu, pisane rijeci. Nije to bilo vicno poljoprivredi, stocarstvu ni trgovini.
I evo ih sad, smirili se. Dosli tobe. Njihove su drzave najuredjenije evropske tvorevine, socijalno politika stabilna, standard zivota na viskokoj razini. A ni krimi serijama nema mane.
No comments:
Post a Comment