Plodovi mora

 Slabo se nesto ovaj maj mjesec razvija. Vrijeme proljetno, promjenjljivo, nikako da krene , da se stabilizira. Vecinom oblacno sa skrtim periodima sunca. Razvlacim se po kaucu ko lenjivac u tropskim sumama sliva rijeke Amazon, sticem jastuk, cesem si ledja od stranice, osjecam da energija mi nedostaje.
Otkako sam ispucao sve skandinavske i ine serije sto sam sa neta skinuo, nikako da se pokrenem i da nesto drugo pronadjem. Treba mi izraz filmski da upotpunim dan, zivot zabavni, zajednicko vrijeme ili sto se strucno zove, a leisure time.
Ali, kad vec na javi nemam puno toga zanimljiva za reci, u snovima sam nenadjebiv. Mogu komotno enciklopedije, i to sitnim slovima ispisane, izdavat. Jedino se bojim da ne bude previse za normalnog kozumenta pisane rijeci, posto su snovi moji sve samo ne ugodno stivo iliti tematika za citat uz snack i upaljen televizor.
Dobro, ja to malo upakujem i dramaturgije da uvod zvuci bolje. Sve je pod kontrolom, mada, san od jucer jos uvijek po glavi mi se vrti, postavlja pitanja, na miru mu neostavlja.

Napuco sam se sinoc za veceru, kao i obicno,  rize, salate i seafood-a, sto bi nasi ljudi rekli, plodovi mora. I sve je u redu bilo, oborila me hrana bas kad mi treba, vrijeme je za pocinak, odlazim, tonem u san bez problema.
Prvo budjenje, sila na pisanje, mozda je jedan iza ponoci. Ustajem, teturam zatvorenih ociju kroz sobu, kupatilo je moja meta. Pisam.
Drugo budjenje, zena hrce. Razvukla ko multikultivator, hrka stoji, zacepljene nozdrve, poluotvorena usta, uvlaci zrak, izvlaci,  ma nema,  guram, tresem, hocu da pobudalim. Da je ne bih probudio skroz, ipak, zao mi nesto, uzmem jastuk i zalegnem na kaucu u dnevnoj sobi. Sad je vec oko dva ujutro.
Ne mogu zaspat. Smeta mi svaki sum, svako auto sto prodje, svaki titraj zraka. Nemiran sam. Vracam se nazad u krevet bracni, sada, zena se razvukla ko jufka poprijeko, nigdje mjesta za leci. Odgurujem, borim se za mjesto, prostor, san mi polako dolazi. Mislim da je tri ujutro.
Neka sjena se vrzma po sobi, pojavljuje i nestaje. Nikako da uhvatim lik, pratim, pokusavam da joj udjem u trag, osjecam adrenalin u tijelu. Sta bi moglo da bude ? Ne izgleda kao ljudska figura, znatno je manja, da li je pas, mozda neka druga zivotinja ? Pokusavam da slijedim, brza je, bjezi  mi, i dalje samo vidim siluetu. Stala je. Na jednoj od strana kauca, do radijatora,  ceka, kao da me zove, vabi. Priblizavam se , saginjem  u cuceci polozaj, sirim sake ispred sebe, za borbu se spremam. Skacem.
 Freneticno udaram, i dalje ne vidim lik, stiscem jace sake, osjecam nesto mekano pod rukama, pocinjem da davim.

Shshshshshsh. Cujem suskanje. Otvaram naglo oci, lik je sada cist, moja zena,  smiruje me, usutkuje blago. Izmlataro sam ja nju dobro, uplasio, naravno, a da nisam svjestan bio. Ganjo nekakvu sjenu iza kreveta, a ispade, da sam nju samaro. "Joj, izvini, nisam htio, evo, ljubim, sanjao sam nesto gadno", pokusavam da se iskupim i vratim u javu.
Zrak u sobi, topao je . Tesko disem. Cetiri sata ujutro na digitronskom satu pokazuje.

I hajd ti sad na posao. Neispavan, umoran i pod utjecajem sna, zovem zenu da vidim kako je.
"Jesi li ti normalan ? Sta si sanjao ? Znas li da si me htio zadavit", postavlja mi pitanja kroz smijeh, zadirkuje.
"To ti je sve sto si hrkala ", duhovit pokusavam da budem.
I evo sada, petak je vecer, svjetla se grada polako pale, a mene san od sinoc i dalje muci.  Garant je ona riza i plodovi mora, skampi, skoljke razne i ostale dzidze.  Od sutra samo pahuljice kukuruzne jedem. Jedna od znanih zakletvi koja trajati dugo nece.