Kumare

Kumare je dokumentarni film koji sam odgledao prije par dana. Muskarac, kasne tridesete, rodjen i odrastao u New Yersey-u, Indijac/Hindu po porijeklu. Kako to biva sa drugom generacijom imigranta , njegovi su ga roditelji pripremali za zivot u novoj zemlji, ali i zahtjevali da ne zaboravi jezik, religiju i duhovne vrijednosti svojih predaka. Tako je i odgojen.

Medjutim, jednom kad se pocnes pitat o svemu tome (kao sto se i sam  znam zapitkivati), izmedju ostalog i o duhovnosti, spiritualizimu, sta je istina, a sta zesca budalstina, hiljadu pitanja po glavi se mota, a odgovora , malo je.
Uglavnom, Vikram, tako mu je pravo ime, pusta kosu, bradu, skida bakin akcent engleskog, oblaci narandzastu odoru na sebe i postaje izmisljeni lik, spiritualisticki guru, Kumare. Sa par jaranica odlazi u pustinju Arzione, grad Phoenix i pocinje da "propovijeda". Ubrzo, nalazi grupu sljedbenika i tu pocinje sva komi-drama.
Prvi dio filma nalik je na Borata, vise mi lici na zajebanciju, i prosto fascinira kako ljudi padaju na fazon duhovnosti, kako se najednom osjecaju "bolje" u blizini samoproglasenog gurua. Uzimajuci u obzir da su samo u Americi , razneYoge, Ashrami, duhovna utocista, industrija teska $ 5 biliona, onda i nije cudo kako se lako neko navuce na "duhovnost". Sto bi nasi ljudi rekli dok ima ovca bice i vune.

A sad, drugi dio filma. Tu pocinje da bude gutavo, jer i sam autor dokumentarca, uvidja kakve se moralne dileme javljaju u njemu i oko njega. Kako tim ljudima, sljedbenicima, otkriti svoj pravi identitet ? Vjeruju mu, osjecaju se bolje, nadom i duhom, ispunjeni su.
 I sam prolazim kroz slicna iskustva. Nikad se ne sjecam dobro u takvom okruzenju. Ne vjerujem prorocima, guruima, a new age grupama . A zasto ne vjerujem ? Zato sto ne osjecam osjecaje sto mi  neko drugi uvjerava da osjetim.  Ne vjerujem, zato sto sam odrastao u sredini, gdje smo svi skeptici, prema sebi, okolini, bliznjima, pa cak i da je nesto i istina, odmahujemo rukom, govorimo da je to samo za budale, dizemo se iznad. Koliko je to dobro ili nije, ne znam. Svi tezimo duhovnoj zadovoljstini, tezim i ja, a da to cinim na silu, ne ide.

Dokumentarac nije los za pogledat. Uglavnom, na kraju, glavni se lik razotkriva, i nije mu nimalo lako. Ipak, obmanuti nekoga, nije mala zajebancija. Svaki se normalan covjek  osjeca ko idiot, popisan. I znam sigurno da bi se nasi ljudi  pravo uvrijedili, neki bi ga garant i namlatili. U ovom slucaju nisu ga namlatili (ili barem ne prikazuje na filmu), medjutim, par njih je demonstrativno napustilo prostorije i prekinule sve kontakte. Ostali su bili iznenadjeni, zadovoljni iskustvom, neki cak i ushiceni.
Ovaj "eksperiment", kao i mnogi do sada, nisu upalili kod mene. Ja se i dalje drzim bosanske duhovnosti i filozofije zivotne, preuzete iz klasika filmskog , Sjecas li se Dolly Bell, a  koji ide ovako: "Drugi jebu, a ti se Muzafere kupaj. Eto kako ti je to."

A sinoc sam odgledao film od onog ludaka Almodovora, Skin That I Live In. Znao sam da me nesto gutavo ceka cim sam odlucio da nastavim sa filmovima spanskog govornog podrucja, medjutim, kontam, neca valjda one njegove seksualne akrobacije. Nema toga vise sto me kod Almodovara iznenaditi moze.  Ipak, uspio je trznuti me. Po ko zna koji put...