Renovcija je stala. Pat-pozicija. Stalemate. Ni goram ni dolam. Zadnja dva dana nista se ne radi. Rekao sam zdravo zadnjem contractoru, isplatit cu razliku elektricarima, kad dodje vrijeme za to, nastavit cu sam ono sto znam i umijem. Trenutno se mucim se nekim limom, rezem, sijecem, savijam, krivim i ispravljam. Nerviram se pravo. Uzimam pauzu.
Ova je renovacija trebala biti terapeutska. Nesto kao duhovna renesansa, preporod, ucini dobro za sebe i druge. Zaposli tijelo da um ne preuzme prevlast. I sta bi?
Stres me mezeti s uzitkom i natenane. Ocigledno, kad me ovakve situacije snadju, imuni mi sistem adekvatan odgovor nema. Virusi me svakojaki pronalaze brzo, razbolim se lako, osjecam se slabo i slomljen. Stojim na mjestu. Ne micem se.
Ali, sta je tu je. Nemam namjeru da lamentiram i pisem eseje nezadovoljstva koje niko ne voli da cita. Naredni ce dani pokazati gdje sam. Duhom i renovacijom. Ostavljam tastaturu, prebacujem se na youtube. Zagrli me...
Saturday, 12 February 2011
Thursday, 10 February 2011
Wednesday, 9 February 2011
Reno...III
Drama na Poljudu. Ovako bi svojevremeno, nazalno-glasno, izustio legendarni splitski sportski komentator Edo Pezzi, kad bi prenosio utakmice Hajduka, a ja ga , djecacki nespretno, imitirao ponavljajuci uzbudjeno rijeci ispred radio-prijemnika. Eto, kako napreduje moja renovacija. Drama...
Nestao mi contractor! Nema ga ni iz glave. Ne mozes ga niti Googlom naci. Disappeared. Vanished. Joj, matero draga, pa zar sam ja bambusovo drvo srece kupio tako da me svako moze po usima udarit? Tako da me svako moze prevarit, naguzit, uzet pare, ostavit nezavrsen posao i nestat. Ma nabavit cu si pistolj, hocu svega mi, magnum kalibar najveci, ko onaj brkati Tom Selleck sto se onomad folirao u istoimenoj seriji. Glave ce pocet da padaju! Ljudi, nemojte me vise zajebavat!
Sta se desilo? Javlja mi se drugi contractor, koji je , ustvari, preporucio ovog tokmaka sto ga nema, da on preuzima nastavak renovacije, jer je ovaj drugi (sto je nestao), navodno, bolestan. Uglavnom, doci ce do mene, kao poslovni sastanak, da vidimo gdje smo stali sa radovima. I eto ti njega.
Suplja prica zapocinje. Tako i tako stoje stvari, nije bas tako lose, ali ima mali problem. Troskovi su veci nego planirani, a elektricari traze da budu isplaceni kako bi nastavili radove. Ja pokazem racune, evo, crno na bijelo, platio sve ovom tvom ahbabu sto nestade i koji je trebao da isplati elektricare, evo ugovor, kopija cekova, mani meni zvizge.
"Da, da, znam, ali on njima nije nista platio, trenutno je nedostupan i nevjerujem da on vise te pare ima", njegove su rijeci, nonsalantno izgovorene.
"Pa koliko treba da dodam?
"$ 2,500 za elektricare, plus $ 2,000 za keramicara. Ne brini, znam ja dobrog."
Gledam ja njega, a gledam i onaj cekic sto pored stola lezi. Zila mi na celu polako sve vece i veca, ruke mi drhte neprimjetno. Da li da ga razvalim sakom ili barem uho desno ko Tyson da odgrizem?
Ma jebem li vam pleme lopovsko, prefrigrano, u talu ste me nasli zajebavati. Da platim $ 2,500 sto sam vec platio? Ma bjezi mi iz kuce dok sam jos normalan, bjezi mi iz stana, ne vracaj se! Bravu cu zamjenit, kera cu nabavit, vucjaka njemackog, bodljikavu cu zicu u haustoru provest. Samo mi se ispred ociju jos jednom pojavi. Bjezi, dok jos imam snage da te gledam.
Pa sta sam ja bogu skrivio? Ovo vala ni Fellini ne bi mogao sastaviti. Jebo indijske drame i spanske sapunice bez kraja. Em su radovi do sad bili losi, em sad hoce da me finansijski dokusuri. Kao, on meni u susret izlazi. Uskace u pomoc. Spasava situaciju. Dobrocinitelj moj. Komandant Mark, karizmaticni vuk s Ontarija.
Joj, cir cu na zelucu dobit. Zar sam ja stvarno tako smotan da ne mogu da ocjenim ljude ili sam jednostavno dobar covjek koji naivno vjeruje svakome? Kako mene lopovija nadje, pa to je da ne povjerujes. Prekidam jarane svaku suradnju s tobom. Kupi svoje instrumente i razguli. Nemoj, hljeba ti, pomagati mi vise. Pusti me, sam cu, makar godinu dana iz lavora se tusiro, makar u tutu ostatak zivota srao. Hvala ti, samo me ostavi da na miru budem zaglavljen u prasini, nedovrsenim zidovima i gluposti svojoj. Samo me pusti...
Nestao mi contractor! Nema ga ni iz glave. Ne mozes ga niti Googlom naci. Disappeared. Vanished. Joj, matero draga, pa zar sam ja bambusovo drvo srece kupio tako da me svako moze po usima udarit? Tako da me svako moze prevarit, naguzit, uzet pare, ostavit nezavrsen posao i nestat. Ma nabavit cu si pistolj, hocu svega mi, magnum kalibar najveci, ko onaj brkati Tom Selleck sto se onomad folirao u istoimenoj seriji. Glave ce pocet da padaju! Ljudi, nemojte me vise zajebavat!
Sta se desilo? Javlja mi se drugi contractor, koji je , ustvari, preporucio ovog tokmaka sto ga nema, da on preuzima nastavak renovacije, jer je ovaj drugi (sto je nestao), navodno, bolestan. Uglavnom, doci ce do mene, kao poslovni sastanak, da vidimo gdje smo stali sa radovima. I eto ti njega.
Suplja prica zapocinje. Tako i tako stoje stvari, nije bas tako lose, ali ima mali problem. Troskovi su veci nego planirani, a elektricari traze da budu isplaceni kako bi nastavili radove. Ja pokazem racune, evo, crno na bijelo, platio sve ovom tvom ahbabu sto nestade i koji je trebao da isplati elektricare, evo ugovor, kopija cekova, mani meni zvizge.
"Da, da, znam, ali on njima nije nista platio, trenutno je nedostupan i nevjerujem da on vise te pare ima", njegove su rijeci, nonsalantno izgovorene.
"Pa koliko treba da dodam?
"$ 2,500 za elektricare, plus $ 2,000 za keramicara. Ne brini, znam ja dobrog."
Gledam ja njega, a gledam i onaj cekic sto pored stola lezi. Zila mi na celu polako sve vece i veca, ruke mi drhte neprimjetno. Da li da ga razvalim sakom ili barem uho desno ko Tyson da odgrizem?
Ma jebem li vam pleme lopovsko, prefrigrano, u talu ste me nasli zajebavati. Da platim $ 2,500 sto sam vec platio? Ma bjezi mi iz kuce dok sam jos normalan, bjezi mi iz stana, ne vracaj se! Bravu cu zamjenit, kera cu nabavit, vucjaka njemackog, bodljikavu cu zicu u haustoru provest. Samo mi se ispred ociju jos jednom pojavi. Bjezi, dok jos imam snage da te gledam.
Pa sta sam ja bogu skrivio? Ovo vala ni Fellini ne bi mogao sastaviti. Jebo indijske drame i spanske sapunice bez kraja. Em su radovi do sad bili losi, em sad hoce da me finansijski dokusuri. Kao, on meni u susret izlazi. Uskace u pomoc. Spasava situaciju. Dobrocinitelj moj. Komandant Mark, karizmaticni vuk s Ontarija.
Joj, cir cu na zelucu dobit. Zar sam ja stvarno tako smotan da ne mogu da ocjenim ljude ili sam jednostavno dobar covjek koji naivno vjeruje svakome? Kako mene lopovija nadje, pa to je da ne povjerujes. Prekidam jarane svaku suradnju s tobom. Kupi svoje instrumente i razguli. Nemoj, hljeba ti, pomagati mi vise. Pusti me, sam cu, makar godinu dana iz lavora se tusiro, makar u tutu ostatak zivota srao. Hvala ti, samo me ostavi da na miru budem zaglavljen u prasini, nedovrsenim zidovima i gluposti svojoj. Samo me pusti...
Thursday, 3 February 2011
Reno...II
Renovacija ne ide po planu. Stala je na pola puta i ne znam kako ce se dalje stvari odvijati. Naime, glavni majstor ili sto bi ovdje rekli, contractor, zavlaci me supljom pricom. Zadnjih dana eskivira, pravi se bolestan, ne odgovara na telefonske pozive. Pun je lafine, ko da se u Bosni na predizbornim utrkama celicio. Obecava puno, sere ko foka, a ne radi nista. I ono sto uradi, fuseraj je zivi. E, necemo tako prijatelju.
Mene si nasao zajebavat? Ovako dobrog i smirenog covjeka, britkog uma i istog takvog pera spisateljskog. Mislim, ako si i bolestan, zar je tako tesko nazvati ili barem odgovoriti na poziv ostavljeni? Pa nisam ja odrastao na corn flakes, peanut butter i usiljenim osmijesima nametnutog prijateljstva. Meni si mislio zacerat? E, neces jarane vise ni kap rakije od mene dobit. Primio sam te ko rodjenog, ugostio, napravio ugodnu, radnu atmosferu, pruzio sve potrebno da se osjecas kao kod kuce, platio solidno i sta dobih za uzvrat? Ni telefonske pozive ne vracas? I to se, ko zove, profesionalizam, jelde? O, jebo li te Wayne Gretzky i Celine Dion, separatisiti Quebeca i morski tuljani nasukani na obali Newfoundlanda. Od sad drugacije razgovaramo...
Kako se na nasem kaze drywall? Gipsana ploca? Nije ni bitno, uglavnom, od njih se grade pregradni zidovi, ima dosta posla oko toga i treba majstor strucni. Uglavnom, on ne radi dobro. Ne radi onako kako kazemo i kako smo zamislili. Hajd sto ne radi, nego se pravi blentav, ne razumije ili nece da razumije, ignorise. Pa gdje ces ljude juznoslavenskog porijekla ignorisat! Jesi l' ti budala? Pa bolje bi ti bilo da me benzinom polijes i zapalis nego ignorises hinjski, jebo li te Mubarak u supak lafinaski.
Ostavis mu poruku na zidu sta treba popraviti, cime nisi zadovoljan, ako treba ista, tu smo, ako ima pitanja, neka nazove. Ignorise. Nastavlja po svome. I jos gore, salje neke druge ljude, nepoznate, da mi saraju po stanu bez nadzora. A po svim pravilima posla, on , kao contractor radova, treba da bude prisutan, da ih barem nadgleda, Sto, naravno, automatski izaziva sumnju kod mene da ima jos jedan posao sa strane i da mu ja nisam prioritet. Kao satro, s njim cu lako. E, hoces moju cunu lako.
Sad bi ja njega sipkom gvozdenom, armaturom zeljeznom, fanglom ili onom mistrijom sto se malter ravna, razvalio. Sad bi ja njega ganjo po stanu svim raspolozivim zidarskim alatom i hladnim predmetima sto pod ruku bi mi slucajno dosli. To ja sad ko budala ispadam, jelde? Cuj, bolestan. Mani meni lafine...
Mene si nasao zajebavat? Ovako dobrog i smirenog covjeka, britkog uma i istog takvog pera spisateljskog. Mislim, ako si i bolestan, zar je tako tesko nazvati ili barem odgovoriti na poziv ostavljeni? Pa nisam ja odrastao na corn flakes, peanut butter i usiljenim osmijesima nametnutog prijateljstva. Meni si mislio zacerat? E, neces jarane vise ni kap rakije od mene dobit. Primio sam te ko rodjenog, ugostio, napravio ugodnu, radnu atmosferu, pruzio sve potrebno da se osjecas kao kod kuce, platio solidno i sta dobih za uzvrat? Ni telefonske pozive ne vracas? I to se, ko zove, profesionalizam, jelde? O, jebo li te Wayne Gretzky i Celine Dion, separatisiti Quebeca i morski tuljani nasukani na obali Newfoundlanda. Od sad drugacije razgovaramo...
Kako se na nasem kaze drywall? Gipsana ploca? Nije ni bitno, uglavnom, od njih se grade pregradni zidovi, ima dosta posla oko toga i treba majstor strucni. Uglavnom, on ne radi dobro. Ne radi onako kako kazemo i kako smo zamislili. Hajd sto ne radi, nego se pravi blentav, ne razumije ili nece da razumije, ignorise. Pa gdje ces ljude juznoslavenskog porijekla ignorisat! Jesi l' ti budala? Pa bolje bi ti bilo da me benzinom polijes i zapalis nego ignorises hinjski, jebo li te Mubarak u supak lafinaski.
Ostavis mu poruku na zidu sta treba popraviti, cime nisi zadovoljan, ako treba ista, tu smo, ako ima pitanja, neka nazove. Ignorise. Nastavlja po svome. I jos gore, salje neke druge ljude, nepoznate, da mi saraju po stanu bez nadzora. A po svim pravilima posla, on , kao contractor radova, treba da bude prisutan, da ih barem nadgleda, Sto, naravno, automatski izaziva sumnju kod mene da ima jos jedan posao sa strane i da mu ja nisam prioritet. Kao satro, s njim cu lako. E, hoces moju cunu lako.
Sad bi ja njega sipkom gvozdenom, armaturom zeljeznom, fanglom ili onom mistrijom sto se malter ravna, razvalio. Sad bi ja njega ganjo po stanu svim raspolozivim zidarskim alatom i hladnim predmetima sto pod ruku bi mi slucajno dosli. To ja sad ko budala ispadam, jelde? Cuj, bolestan. Mani meni lafine...
Tuesday, 1 February 2011
Februar je prvi
Na danasnji sam dan emigrirao. Nista nemam za reci sto vec nisam rekao. Tako su se valjda zvijezde na nebu poredale, dodatno, emocije me zanijele i ja se na novi zivot odlucio.
Godine sam davno prestao da brojim. Znam dobro koliko sam ovdje, ali, nemam snage za reci. Sve mi se cini puno. Poznavajuci sebe, zivio tamo ili ovdje, na Balkanu ili sjevernoamerickom kontinentu, iz ove perspektive, svejedno mi je. Znam da bi me iste brige morile, iste misli napadale, istim bih se glupostima smijao, iste bi me stvari radovale. Promjenjljivog bih raspolozenja uglavnom bio. Provjereno.
Nekako, kad tek dodjes, kad ti se desava nesto novo i kada zelis da vidis sto vise i kad ne zelis da propustis nijedan dan, brojis sedmice, mjesece, kalendar ti dobro ide. Obiljezavas obljetnice.
I to traje neko vrijeme. Jednom kad udjes u tu utabanu pravu liniju, bez vecih uspona i padova, nazovi ga EKG-a zivota, sve ti je ravno kao i linija sama. Dobro, nisi umro, ali, nisi ni daleko od toga. To ja malo figurativno, da ukazem na godine, na prolaznost, na februar prvi godine sto pocinje.
Inace, renovacija je i dalje aktuelna, stavise, u punom je mahu. Nalazim se na pola puta, na prekretnici, dolaze odlucujuci dani, na napad smo spremni Kako to biva, majstori su me, ipak, uspjeli nanervirati. Dzaba ja njih gotivim ko malo vode na imigrantskom dlanu svom, grijem rakijom sljivom i strpljivim se cinim. Neizbjezno za nas, muskarce juznoslavenskog porijekla, koliko god se trudili da ostanemo cool i stalozeni, na kraju, ako ne ide po nasem, planemo.
Generalno, zadovoljan sam njihovim radom, ali, ima i problema. Da im to ukazem, moram da podignem ton, namrgodim facu i pocnem mahat rukama. I sve je to u redu, za mene, emotivac sam , nisam taraba bez duse, ne treba nista ni da progovorim, promjene se vide na meni. I po ko zna koji put, i znam da ce uvijek tako biti i znam da se ne mogu promijeniti, ulijecem u zamku anglo-saksonskog-white-trailer-trash filozofije zivljenja. Bulje u mene i .nista im nije jasno.
I sta cu sada? Sakom u glavu? Nije moja priroda, a i nije u redu. Jednostavno, ljudi se ovdje ne znaju svadjati, prihvatiti kritiku, raspravljati normalno i to je ono sto me frustrira. Kako mu na lijep nacin reci da ono sto radi ne valja i da nije kako si ti zamislio?
Sve sami politicari. Koriste jedino intonaciju maternjeg jezika da naglase neslaganje, ali, nema tog jezika niti rijeci (barem za mene) tako djelotvornih kao sto je i popratni govor tijela . Uglavnom, ja sam im se nagovorio, a zena im je rekla sta treba da poprave. Ona je dizajner, a ja sam zaduzen za "public relations". Ona je plus, a ja minus. Lako se palimo, a tesko gasimo. Valjda ce skontat do kraja renovacije.
Godine sam davno prestao da brojim. Znam dobro koliko sam ovdje, ali, nemam snage za reci. Sve mi se cini puno. Poznavajuci sebe, zivio tamo ili ovdje, na Balkanu ili sjevernoamerickom kontinentu, iz ove perspektive, svejedno mi je. Znam da bi me iste brige morile, iste misli napadale, istim bih se glupostima smijao, iste bi me stvari radovale. Promjenjljivog bih raspolozenja uglavnom bio. Provjereno.
Nekako, kad tek dodjes, kad ti se desava nesto novo i kada zelis da vidis sto vise i kad ne zelis da propustis nijedan dan, brojis sedmice, mjesece, kalendar ti dobro ide. Obiljezavas obljetnice.
I to traje neko vrijeme. Jednom kad udjes u tu utabanu pravu liniju, bez vecih uspona i padova, nazovi ga EKG-a zivota, sve ti je ravno kao i linija sama. Dobro, nisi umro, ali, nisi ni daleko od toga. To ja malo figurativno, da ukazem na godine, na prolaznost, na februar prvi godine sto pocinje.
Inace, renovacija je i dalje aktuelna, stavise, u punom je mahu. Nalazim se na pola puta, na prekretnici, dolaze odlucujuci dani, na napad smo spremni Kako to biva, majstori su me, ipak, uspjeli nanervirati. Dzaba ja njih gotivim ko malo vode na imigrantskom dlanu svom, grijem rakijom sljivom i strpljivim se cinim. Neizbjezno za nas, muskarce juznoslavenskog porijekla, koliko god se trudili da ostanemo cool i stalozeni, na kraju, ako ne ide po nasem, planemo.
Generalno, zadovoljan sam njihovim radom, ali, ima i problema. Da im to ukazem, moram da podignem ton, namrgodim facu i pocnem mahat rukama. I sve je to u redu, za mene, emotivac sam , nisam taraba bez duse, ne treba nista ni da progovorim, promjene se vide na meni. I po ko zna koji put, i znam da ce uvijek tako biti i znam da se ne mogu promijeniti, ulijecem u zamku anglo-saksonskog-white-trailer-trash filozofije zivljenja. Bulje u mene i .nista im nije jasno.
I sta cu sada? Sakom u glavu? Nije moja priroda, a i nije u redu. Jednostavno, ljudi se ovdje ne znaju svadjati, prihvatiti kritiku, raspravljati normalno i to je ono sto me frustrira. Kako mu na lijep nacin reci da ono sto radi ne valja i da nije kako si ti zamislio?
Sve sami politicari. Koriste jedino intonaciju maternjeg jezika da naglase neslaganje, ali, nema tog jezika niti rijeci (barem za mene) tako djelotvornih kao sto je i popratni govor tijela . Uglavnom, ja sam im se nagovorio, a zena im je rekla sta treba da poprave. Ona je dizajner, a ja sam zaduzen za "public relations". Ona je plus, a ja minus. Lako se palimo, a tesko gasimo. Valjda ce skontat do kraja renovacije.
Subscribe to:
Posts (Atom)