Belcarra

Belcarra je uvala, ali nije borova vec je dio Indian Arma odnosno pacifickog okeana. Izadjes malo iz Vancouvera i eto te u zagrljaju prirode. Vrijeme idealno, sunce je visoko, vjetar se prijatnim cini.
Dan je nedjelja, zadnji u mjesecu maju, ugodno je. Inace, zadnje sedmice izdasne su lijepim vremenom sto me tjera dalje od kompjutera i svijeta virtualna. A i mrsko mi pisati. Aman mi ponestalo lafine.


Ali, nesto sam slabo spavao. Desava se, dani su duzi, toplije je. Borim se sa posteljinom i mislima. Posteljinu je lako odbaciti, skinuti sa sebe, ovo drugo, misli, teze mi ide. Ne, ne filozofirati, u auto i vozi.
Osjecam da sam umoran, podocnjaci su me zaklopili, u glavi mi je mutno. A i guzica me boli od sinoc. Bicikl...da vas misli slucajno ne odvedu negdje drugdje.


Lijepa je Belcarra. Lijep je i put sto vodi do nje. Lijepe su i kuce sto su se uz obalu u daljini poredale. Krivudam, klizim polako, gledam oko sebe, vabe me njedra prirode. Otvaram prozor, udisem duboko, njedra zato i sluze, zar ne? Zelenilo cnogoricne sume prosto omamljuje, na trenutke hipnotise. Ili me to umor savladava? Halo, ruke na volan, probudi se. Eto nas na cilju. Uvala se okeana ispruzila ispred mene.


Jedva pronalazim parking, zapravo, nisam ga niti nasao vec se parkirao na nepropisno mjesto. Neka ga tu u hladovini, ispod krosnje drveta, nece valjda mene. Ah...immigrants.
Sveprisutni miris rostilja. Park je pun ljudi. Ljude volim, guzve ne. Ne volim niti utabane staze. Volim da se verem. Mislim, da pronalazim staze kojima drugi nisu isli. Spustam se uz obalu okeana. Neutabanu...


Hodam. Tabla upozorenje ispred mene je. U slucaju velikog vala odnosno plime, postoji mogucnost da se necete moci vratiti istim putem. Uh, srce mi naraslo u sekundi od dragosti i miline. Pa ja sam istrazivac pravi! Cak niti upozorenja razna spreciti me ne mogu da uzivam u setnji i stazama sto niko jos otkrio nije. Zovite me Marti...


Mogao bih ja ovako do sutra, ali, umor me savladava. Mali predah, sjedim na vlaznoj stijeni, pogledom prebirem po skoljkama i kamenju. Sum talasa smiruje. Vodeni sam znak, izlazim iz oklopa, zatvaram oci i sutim.
Dosta meditacije, pokret, dok me onaj talas sa upozorenja ne prekrije. Verem se ponovo, ali sada asfaltom. Ogromne kuce, vile, vecinom bez ukusa, oduzimaju prirodi njenu prirodnost. Svako ima zelju u njedra da se zavuce, a ne zna da diskretan bude. Ne svidja mi se. Narusen je sklad covjeka i prirode.


Dosta je bilo za danas. Nedjeljno sam prijepodne iskoristio. Jos malo promatram plavetnilo okeanske mase i mrstim na pretjerano velike kuce. Sta fali da svi imamo kolibe? Bez kompjutera i internet konekcije? Samo sum okeana i stapovi za pecanje. Izgleda da je mene sunce udarilo u celendru. Sljedeci put kapu nosim.
Na autu, zakacena na jednom od brisaca, ceka me parking kazna. Blaga psovka odlazi u zrak...

Emerson , Lajk & Palmer

Da sam ptica

U rupi od smole

Cane & Anton

Good bye blue sky

Najbolji prijatelj

Jimmy & Garry

Lynn Canyon

Na drugoj obali grada sto se veliki Vancouver zove, nalazi se Lynn Canyon park. Nedirnuta priroda Lynn Canyona sastavni je dio sjevernog Vancouvera, a ovaj je opet dio gore spomenutog Vancouera. I to tako ide u krug. Vancouver mog Vancouvera je meni Vancouver. Jao, jesam duhovit. Evo me se grohotom nagradjujem.


Nedjelja zapocinje, ugodan se dan naslucuje. Odluka se donosi brzo, u auto i pravac druga obala okeana.
Zavucen u gustu sumu, park je ugodan za laganu setnju i bijeg od gradske vreve. Na samom ulazi nalazi se parking sa restoranom, a iza njega zapocinje divljina i carstvo medvjeda. Cuje se i planinske rijeke sum. Tu smo znaci. Vala meni preko vode.


A preko vode se ne prelazi uobicajanim putem, vec nekakav viseci most ispred tebe se pojavljuje. Jao, nemoj samo da Indianu Jonesa glumim. Nisam ja bas ljubitelj visecih sprava, daj mi cvrsto tlo pod nogama i ravnotezu u glavi.
Moje zelje nisu uslisane, zelis prirode zov, evo ti je, uzivaj.
Nista, hvatam se za rucke, koracam sporo, pogled prav. Idemo. Hoces ti da gledas kanjone...


To ja samo malo dramatizujem, cirkus, sala, moram nesto reci. Lijepo je biti u prirodi, dan je predivan, iako planina, iznenadjujuce, toplo je. Staza krivuda kroz gustu sumu, ide se gore-dole, penje se i spusta, mada naporno nije. Dosta je ljudi, djece, cuje se graja, svi su zeljni sunca. Pocinjem da se znojim, dobro mi je.


Zaustavljam se pored nekog jezera. Molim vas lijepo, kakva je to planina iliti park a da jezera nema? Ugodjaj bez njega upotpunjen nije. Predah, sjedam, udisem plucima duboko, planinski zrak ostar je. U blizini, pecarosi svoje stapove zabacuju vjesto.
Pocetak je mjeseca maja, dan je nedjelja. Mogao bih ovako do sutra...

Frankly my dear

Pola-Cijela

Pola-cijela bijase djecja igra sa samoljepljivim slicicama. Za manje bolje upucene, vecinom su to bile slicice fudbalera i timova tadasnje prve lige. Bilo je i drugih, kao sto su: Sandokan, Sisari ili Otpisani, ipak, fudbaleri su bili daleko najpopularniji.

Uglavnom, da bi ispunio album morao si imati kamaru slicica (koje su se mijenjale svake godine u skladu s promjenom timova i igraca). Da bi imao kamaru slicica, morao si nabaviti , vecinom kupiti, sto nije nimalo lako bilo.
Drugim rijecima, mukom dobiveni dzeparac, nevoljno si ostavljao kroz omaleni otvor lokalne trafike, gdje ti je srednjovjecna teta sa natapiranom frizurom, brojala kupljene papirnate kesice sa samoljepljivim fudbalerima.

Poslije si se sklanjao u stranu, da te ne vidi niko, i ritualno otvarao jednu po jednu sa nadom da ces dobiti one koji ti nedostaju u albumu.
Duplikata je bilo dosta i njih si brizljivo skupljao takodjer. Mogao si se mjenjat sa jaranom za one slicice koje ti nedostaju. Ali, to nije bio fazon. Iz razloga navedenog, svijet djece izmislja vitesku igru pole i cijele.

Pola-cijela je bila bazirana na principu pismo-glava, samo sto umjesto kovanice ovo su bile slicice. Pola je kad jedna od slicica padne na nalicje, a druga na zadnju stranu, dok je cijela kad obadvije istovremeno zavrse na prednjoj strani ili ledjima. Jesam li dobro objasnio?
Uglavnom, dok jedan drzi slicicu na vrhovima prstiju u horizontalnom polozaju, drugi istom blago dodiruje. Prije nego se odlucis na zeljeni potez, morao si glasno reci pola ili cijela i zajedno sa protivnikom promatrati slicica let na njihovoj putanji do tla iliti zemlje. Hoce li pasti na pola ili biti cijela?


Vecinom se okupljalo ispred haustora zgrade, iza skole ili na jednom od obliznjih igralista. Pazilo se da igras sa priblizno istom generacijom. Stariji su te mogli zeznut ili jednostavno ukrast slicice znajuci da otpor ne mozes pruziti.
Bilo je i raznih strucnih izraza: nema sa strane, nema ljepare, nema felsavih. Pravila su bila jasna. Sreca je bila promijenjljiva.
Iako su to samo duplikati bili znalo je gutavo biti. Niko ne voli da gubi, a kamoli da se od samoljepljivih slicica zauvijek rastavlja.

Krug

Good morning

My last words were...

Sloboda ili nista