Tuesday 29 March 2011

Monday 28 March 2011

Reno...VII

Ovako stoje stvari. Muka mi je od svega. Posto je renovacija usla u svoj treci mjesec, vise je nema smisla zvati imenom tim, a jos manje vrijeme racunati.  Sve je razbacano, sobe su rasturene, zidovi placu za generalnim farbanjem. Ne znam ni da li sam na pola puta ni sta je sljedece . Jedva se krecem po stanu, a kamoli neki kraj uskoro da mogu da nazirem. Stan je gori nego kad sam se tek uselio. A plan je bio da samo kupatilo i kuhinju obnovimo...eh.

Do ovog ugodnog otkrica dosao sam  preko netom zavrsenog vikenda, kad me je iznenada preplavio tsunami frustracija i kad vise nisam znao gdje mi je guzica, a gdje glava. Svega cega sam se dohvatio u krivom je smjeru islo. Htio sam se od muke, ko majmun bananom, mokrom cetkom po glavi istrehat i cekicem po prstima kazacok odsvirat.  Sto vise radis manje se vidi, sto vise renoviras, jos vise stete pravis. Puna mi je cuna ovih radova, ujedam sve oko i u sebi.  Ovo ni OHR vise rijesiti ne moze.

Ukratko. Sve se zakuhalo. Plocice jos nisu zavrsene, tus mi nije instaliran. Kuhinjske elemente treba da namjestim, a nisam niti znam. Tepih je kompletno unisten i morat ce biti zamijenjen, mada nisam siguran da li cu opet gaziti po itisonu ili mozda ce to laminat biti. Pregradni zidovi,  koji su novi,  trebaju biti u skladu sa ostalim. Drugim rijecima, vape za farbanjem. Prvo zakrpavanje, pa zastitni sloj, pa predji jednom bojom, moze i dva puta, moze i tri, neces propast. Ledja me bole, ne sisam se, ne brijem se, zarasto sam u dlaku i iluzije. Lomatam se po stanu ko balerina, arlekin na zici preispitivanja, razbio sam luster u hodniku, nervne me celije ne slusaju vise.  Sto se rodih ovako smotan? Jebem ti renovacije!
Tito dragi, ti si barem bravar bio...

Wednesday 23 March 2011

French disko

Recitacija

Ima l' proljeca u krajevima vasim? Kod mene , nako. Red kise, red oblaka, red kise. Dani su topliji, to je sigurno, generalno,  vrijeme daleko od budjenja proljetnog . Sunce malo zrakne, visibaba nema, a ljubicice su ionako uvijek stidljive bile.
Nego kakve veze ima proljece sa recitacijom? Nikakve. Eto, da se neko slucajno ne zaleti i pokusa da odgonetne sta je pisac naslovom zelio reci. Nista. Moram nekako post da pocnem.

Sjecam se da sam u osnovnoj najvise od svega mrzio one glupe recitacije, onaj uzas na silu memorisanja teskih, nerazumljivih, rijeci koje su predstavljale izabranu pjesmu tamo nekog skolskog vijeca ili programa.  I hajd sto je moras napamet naucit nego jos emotivno uci u nju, naglasati gdje se kao treba naglasiti, stati mirno, ozbiljan biti.
A dijete si tek. U kecelji plavoj,  neiskvaren, jos uvijek oslobodjen neizbjeznih poroka puberteta i buntovnistava sto isti u sebi nosi. Radis ono sto ti se kaze, pokoran si, pionir pravi. Slusas svoje nastavnice ko svete knjige socijalizma, sutis, ne postavljas protupitanja.
I onda pogrijesis. Smotas se, zacrvenis, ispadas glup, jer boze moj, kako ne mozes da upamtis i opisno da artikulises Tifusare Jure Kastelana ili dubinu rijeci Maksimovic Desanke. Sramota!
Umjesto da su mi dali romane crtane sa likovima komandanta Marka ili Blek stene, umjesto da recitujem profesora Okultisa i njegova naucna zapazanja, umjesto da izgovaram karamba kao vjerni pratioc Zagora  i budem duhovit kao Sir Oliver iz legendarne njujorske TNT grupe, morao sam prolaziti kroz zivu lomacu recitovanja. Katastrofa!

I naletim tako na simpatican video klip. I malo se nasmijem. Ocigledno, bez obzira na godine i okruzenje, recitacije i dalje siju strah i trepet . Jos ako neko pri ruci ima digitalnu kameru i uzas od cipela, ubitacne mogu biti.

Sunday 20 March 2011

Sta djeca znaju...

Heroj ulice

Reno...VI

Ljudi dragi sta se ba ovo sa svijetom desava? Samo sto upalis televizor, prikljucis na net, sve nekakva sranja te cekaju . Sve poludilo. Tsunami u Japanu, rato u Libiji, Edin Dzeko na klupi. Pa dokle ovako vise? Uzas zivi. Evo mi drhtaj zebnje tijelom prolazi. Kijametski se dan blizi.

Ja sam i dalje zaglavljen u renovaciju ili ona u meni. U pauzama ceskam se`po glavi,  gledam kroz prozor i filmove brace Coen. Nekakav je serijal, pustili ga preko vikenda , pa se trenutno odmaram uz kafu, prijatan tastature zvuk i The Man Who Wasn't There.
Renovaciju vise ne uzimam zaozbiljno. Progres je spor, idem polako, bez zurbe, vrijeme zavrsetka i finansijski saldo davno sam prestao da  mjerim. Zadnjih dana plocice mi rade neki Slovaci, debeljuskasti Slaveni slicnih crta lica kao sto su i moje, ali suprotnog temperamenta sa sigurnoscu tvrdim. Cime god ih ponudim, jelo, pice, oni prezadovoljni. Dobrocudni vojnici iz Capekove pripovjetke.
Sljedece mi sedmice dolazi jedan Iranac, cije ime nisam uspio da upamtim, pa cu da ga zovem Frank (tako mu i na biznis kartici pise). E, Frank ce mi raditi kuhinjski counter, kako se na nasem,  ne znam, radna ploha mozda? Uglavnom, to je granitna ploca i onda on nju reze, modelira, instalira, da se sve to uklopi u kuhinju (koja je mala) radi ljepseg izgleda i funkcionalnosti.
I tako smo mi razvalili pricu, od Kulina bana, preko iranske visoravni do Afganistana. Kontam, da otopim led komunikativni, da me ne odere previse, rekoh, ukazat cu mu lucidno na svoje svijetsko geografsko-kulturolosko znanje. Ljudi vole kad pokazujes interes , kad znas nesto o njima i zemljama njihovog porijekla, drugacije te gledaju, drago im bude. Barem je tako ovdje.
Ja i Frank smo skontali da koristimo istu rijec za costumer-musterija. Jos jedna rijec u sirokom dijapazonu tudjica sto smo hapili od drugih ili jednostavno udomacili u nasem govoru.  Tako da sad znate, manite se cistunaca lingvistickih, klonite se uzaludnih prebrojavanja krvnih zrnaca balkanskih, musterija je rijec perzijskog porijekla, mi smo svi Iranci, a Tito nije bio marsal nego Sah. Eto...

Dok keramicari tokom sedmice lijepe plocice, a Frank sa svojom granitnom plocom tek dolazi, ja i moja ti bracna druzica odnosno hanuma, vikende provodimo sa farbom i cetkom u ruci. Danas sam kuhinju valjkom dva puta presao, tako da me boli sve od ledjnih misica, sije i polutka guznih  Vidi se da ne koristim ove dijelove tijela previse i pojma nemam kako cu sutra ustati. Do tada, malo filma, malo muzike, miris vecere vabi, noc prekriva grad, nedjeljo pacificka, laku noc zelim ti.
Al' sto onaj Youtube ima dobrih balada...

Wednesday 2 March 2011

Dafydd

Reno...V

Sto me nece nista ovih dana kasne zime i jos uvijek dalekog proljeca. Nece me energija, mrsko mi sve, nece me ni renovacija, razbacani materijal, gipsane ploce i nepodnosljiv smrad ljepila. Nece me nesto , a necu ni ja sam sebe. Nije da nije, nije da jeste, nije da serem,  nego na glavusu nabio slusalice,  a u njima glazbeni izraz i lirika Goribora klizi usnim dupljama .
Jos samo da nadjem balade Ljupke Dimitrovske, bravurozne kretnje Sinana "skinut cu sve zvezde sa neba" Sakica i memorisem citate o slobodi Moamera Gadafija, ambijent  martovske noci bi bio upotpunjen. Blogiranjem do nirvane.

Vidim, na kalendaru mart je osvanuo. Jos jedna stranica sa brojevima u nizu i  fotografijom raskosne prirode sto bi kao trebala da smiruje. Dosta zime, planina i poluzaledjenih potoka, ne znaci mi puno komad hartije i grafitna slova. Okrecem je ledjno, februar pada na januar i vise se ne zelim osvrnuti. Zaborav je najbolji, ionako, sve mi se istim cini, dani, mjeseci i godina sto nezaustavljivo ide.
Pokusaj da zaokupiram misli renoviranjem stana jos uvijek je na pokusaju. Angazovao sam druge ljude da nastave zapocete zidove unutrasnje i da vidim kako dalje. I zadnja su tri dana radili, odradili posteno i vratit ce se da zavrse. Po njihovom,  zidovi prvo treba da se dobro osuse, pa da se natavi dalje. Pretpostavljam, ne nadam se puno, vise nikom ne vjerujem i prihvatam sta kazu.

Mada, priznajem, svidja mi se kako rade. Indijci, njih cetvero, namrsteni kako samo znaju biti, razmili se stanom. Organizovani  na principu mrava, svako zna sta treba da radi bez vecih objasnjavanja. Jedan prica engleski, ostali ga slusaju. On im dodje nesto kao vodja, prevodioc, preko kojeg primaju potrebne informacije. Pravilna raspodjela rada i obaveza. Na tom principu svijet, mikro i makro, trebao bi da se krece, funkcionise. Zakljucujem.
Nisam ih jos nista platio. Nisam se cak niti za cijenu dogovorio. Znam, budala sam, ali, sta mogu. Skrti na rijecima, britki sa odgovorima. Sve sto ih pitas zavrsava sa don't worry.

A ja brinem. Brinem za  sve sto se krece i stoji, za ono sto treba i ne treba, za sebe i druge.  Zeludac mi se pretvorio u greatest hits Juznog Vetra, orijentalni uvodi na sintisajzeru i krik vokala sto poslije toga slijedi i krv u venama ledi. Il' se useres od jada i muke il' po alkoholu blago udaris. Kad vec govorim na kojem principu svijet se krece i funkcionise...