Tuesday 30 November 2010

San Telmo/La Boca

Da samo podsjetim. Kalendarski je novembar, medjutim, proljece je druga polovina u Buenos Airesu i samo sto ljeto stiglo nije. Dani su suncani, temperature ugodne, kratkotrajan vjetar ponekad iznenada puhne i svjezinu donosi. Ulice prepune, parkovi u procvatu, saobracaj sto gusi.
Sad, ja bas i ne znam kako Buenos Aires izgleda kad ga druga godisnja doba prekriju, ali ovo sto sada osjecam jeste velegrad koji dise punim plucima 24 sata na dan. Medjutim, nedjelje su avetinjski prazne i rijetko sta radi. Mozda poneki kafic, pekara ili restoran za turiste. Uglavnom, nedjelje su rezervisane za odmor i lokalne vasare. Jedan od najpoznatijih nalazi se u San Telmu.


San Telmo je najstariji dio Buenos Airesa. Legenda kaze da je tu nastao grad, i da je svojevremno bio prozet kolonijalnom raskosi, vilama bogataskih obitelji i rahatlukom. Kako to biva, bogati ljudi imaju puno para, malo pameti i seru ko tuljani, tako da su u San Telmu napravili budalastinu zescu. Vecina kuca je imala izvor pitke vode i kanalizaciju jednu do druge tako da ih je jednog dana teska bolescina napala, a yellow fever iliti zutica. I kad je njih to napalo, usrali se oni od straha pravo, pokupili ono sto su mogli rukama zahvatiti i zbrisali glavom bez obzira u sjeverne dijelove grada ostavljajuci sve ostalo iza sebe. U medjuvremenu zaraza se stisala, a umjesto bogatih dodjose siromasni, koji su ionako imuni na zarazne bolesti, okupirase njihove kuce i od San Telma napravise pravu malu carsiju, ispunjenu pjesmom, tango pokretima i likovima razlicitim. Takav je karakter i ljude odrzao i do danas.


Glavna ulica, poplocana kaldrmom i proslim vremenima, probija se citavom duzinom kroz vasarske standove San Telma. Na ponudi je sve i svasta, dzemperi od vune, kape, bakreno posudje, stari satovi i nausnice od zice. Ima dosta kica, ali i unikatnih rukotvorina sto paznju privlace. Naravno, ima i sitnih lopova, dzeparosa, neuvjerljivih prosjaka. Kako se to kaze, opreza nikad dosta, tako da ljudi, vecinom zene, cvrsto drze torbice uz tijelo i ne izlazu vrijednosti na vidjelo. Miris rostilja dominira, netom ispecene empanade nagrizaju nepca, svjeze isjedjen sok od narandze mami poglede. Oronule fasade, stolovi na plocniku, umorne cuke na sredini ulice. Radnje sa antikvitetima, uzavreli centralni trg, nemarno ostavljene flase kraj izloga. Zivo je u nedjelju na ulicama San Telma.


Uskacem na autobus, mjesam se sa lokalcima, pravac juznije, La Boca. Nekad znacajna luka, radnicki kvart i rodno mjesto tanga, danas je La Boca samo turisticka zamka. Tacnije, njen dio pod nazivom El Caminito, pretvoren je u kicasta tango okupljanja i jeftine predstave. Ljudi su napadni, guraju se, ne osjecam se ugodno nimalo. Jedino vrijedno spomena, impozantan zuto-plavi stadion lokalnog fudbalskog kluba, Boca Juniors.
I to je najznacajnije sto mogu reci o njoj. Sve ostalo, ne svidja mi se. Ocigledno los kraj, zapusten, prljav, mirise na sitan kriminal. Mada, tesko mi je da sudim na prvi pogled, ipak turist sam i ne znam sta se ispod povrsine krije. Garant ima dobru dusu i jos bolje ljude. Jao kako sam ovo divno rekao! Evo sam u gacice pisno od iznenadne srece i topline.
Zeno, dolazi 'vamo da te slikam. Jednostavnost kompozicije, svidja mi se. Stani mirno, gledaj u stanu, ne mici se. La Boca, imas mahanje.


Vracam se pjeske u San Telmo. Vasar i dalje traje, apetit nakon duge setnje, povecan je. Skroman restoran, sareni stolnjaci, ljubazan konobar , nase je odrediste. Smirujem hladno pivo, narucujem Sorentinos, argentinske raviole ispunjene mladim sirom. Pokusavam da odgonetnem/prevedem sta se na meniju sve krije, vrtim listove, citam u sebi. Spanski mi je problem i izaziva frustracije. Tako bi volio da znam vise, ovako se samo mucim i znam da propustam nesto jos bolje. E, necemo tako. Odredjujem si za jednu od novogodisnjih rezolucija, kurs spanskog za pocetnike. Eto, nek se zna. San Telmo, pozdravljam te.

Monday 29 November 2010

Plaza/Avenida de Mayo

Iako sam samo par dana na odmoru, osjecam se puno bolje, energicnije. Naravno, problemi zivotni i misli negativne ne nestaju preko noci. Ali, misljenja sam da svrha svakog odlaska na mjesta gdje prije nisi bio jeste da upoznas nesto novo, oku zanimljivo i barem za trenutak, zaboravis. I ne provjeravaj email, svega ti.
Ispitujem kvart, znatizeljno gledam, udisem proljece. Setam polako uz povremana kafa/pivo zaustavljanja.
Medjutim, moja bolja polovina pati ocigledno. Spomenuh vec, cipele je rasturaju pravo. Nema druge nego da se kupi nesto lakse, trotoarima Buenos Airesa, prikladnije. Ulazimo u lokalni butik, bijele, kozne, natikace, spasonosnim se cine. Cijena prihvatljiva, vec su na nogama. Idemo dalje, lakse se dise odnosno hoda.

Vrijeme je da upoznam podzemlje grada. Figurativno. Najbrzi vid gradskog transporta Buenos Airesa, zove se Subte, metro iliti podzemna zeljeznica. Silazim sa masom niz prljave stepenice, prolazim rampe i kontrolne punktove. Cekam na voz sto uskoro doci ce. Kompozicija se zaustavlja, vrata su vagona otvorena, ulazim.
Volim da promatram crte lica ljudi sto ih mozda vise nikada vidjeti necu. Podzemna je zeljeznica stvorena za to. Volim da urezujem u pamcenje te kratkotrajne zivotne sekvence, te minute, vinjete, u kojima analiziras covejka ispred sebe, sta radi, sta ga muci, gdje ide. Volim da neprimjetno mjerim ocima obim grudiju zene sto sjedi pored mene i pravim se da svejedno mi je. Volim tu tisinu kada mislis da niko ne misli nista, a svi vjerovatno misle slicno kao ti.
Prodavaci sitnica, zabavljaci razni sa instumentima i bez njih, prosjaci sa i bez razloga, preozbiljne djevojke, zamisljeni poslovni muskaraci i bakice sto nepomicno promataraju nazive stanica sto prolaze. Miris parfema, oznojena tijela, memla podruma, podmukli smrad prozima. Zivot velegrada ispod povrsine zemljine kore. Izlazim na povrsinu. Figurativno.


Plaza de Mayo sredisnji je trg Buenos Airesa i mjesto odakle sve pocinje ili zavrsava. Istorija, klasni sukobi, vojni prevrati, nedjeljni protesti i povremene demonstracije. Na jednom od krajeva ili pocetka nalazi se Casa Rosada, zgrada argentinske vlade, prepoznatljive crvenkaste boje. Ona ce mi biti pocetna tacka u setnji sredistem grada i dalje.
Koracam prostranim trgom, sunce je izdasno, mnostvo ljudi oko mene je. Promatram pomno, zastanem malo, rukom uplasim zalutalog goluba, kao slucajno. Cilj mi je stici do istoimene glavne pjesacke avenije sto se nastavlja poslije trga. Saobracaj je haos da ne kazem ludilo. Vjecna borba masine i covjeka. Ko ce prije zgrabiti piliku, uci u raskrsnicu, pretrcati cestu. Ko ce biti brzi u urbanoj trci sto ne prestaje. Ipak, iako se haoticnim cini, sve nekako funkcionise bez veceg zastoja ili nesrece. Evo me na drugoj strani trga, avenida de Mayo, ispred mene, pruza se.


Na samom vrhu turistickih brosura, avenida de Mayo, nalazi svoje zasluzeno mjesto. Oivicena gustim, bulevarskim drvecem, sirokim plocnicima i kolonijom elegantnih kafica, avenija je sarmantno podsjecanje na dekadenciju i vremena prosla. Graciozna i aristokratskog drzanja, sa arhitekturom sto oduzima dah, avenida de Mayo je zivi primjer negdasnje raskosi juznoamerickog grada sa evropskim pedigreom i ugodjajem.
Tesko je sve uhvatiti na prvo gledanje. Bilo gdje da se okrenes, impozantna zdanje, detalj sam od sebe pojavi se, iskace. Cafe bar Tortoni, hotel "Chile", Borello zgrada, samo da nabrojim neke.


Ubrzo, nailazim na najsiru gradsku ulicu na svijetu (tako barem tvrde), avenida de 9 Julio i landmark Buenos Airesa, obelisk na sredini raskrsnice. Minute ce proci duge dok sa jedne na drugu stranu ulice preci cu.
Naravno, setnja umoriti zna, vrijeme je za jedan kratak odmor sto uvijek dobro dodje. Prijatan kafic i basta pod hladom krosnje drveta, mjesto je koje obecava. Zelim da na miru upijam zivot grada, pulsiranje avenije i nedodirljivost zena sto cutke prolaze pored mene. Un cafe chico, por favor.

Get it on

Napokon, daleko zujanje u usima, nestalo je. Zadnjih nekoliko dana, neugodan osjecaj zagusenosti usnih cijevi, prati me. Razlog, bilo se na koncertu australskog proizvodjaca buke i interesante lirike. Ime mu je Nick, prezime Cave, a prateci se band odaziva na Grinderman.
Vidim ja odmah napocetku bice nekog belaja. U prodaji su cepovi za usi iliti earlplugs. Kontam, kome to treba, pa nije ovo pozoriste, ipak, rock se koncert ovdje sprema. Normalno je da ce biti glasno, zar ne? Kome se ne svidja komotno kod kuce neka ostane. Ali, avaj, ne bijase tako.
Jednom rijecju, ono sto slijedi moze se opisati kratko, intense. Ne znam kako bih drugacije okarakterisao kanonadu cvrstog zvuka, sirovu energiju i melodiju buke sto iza Grindermana ostaje.


Nick sam, izgleda asketskog, karizmatican i down to earth. Bez mnogo najave i uljepsavanja, priblizava se mikrofonu, udara po gitari. Spretne kretnje, masa se pokrece, inferno na pomolu. Nesputan, nenamjesten u kontaktu s publikom, totalno uronjen u svaku pjesmu. Nick Cave je performance za pamcenje.
Bez obzira na skoro probijene bubne opne, koncert je bio vrhunski. Cave je bio profesionalan, umjetnik svoga zanra, stavise, iznenadjen sam bio prijatno. Izlazim napola gluh, sredjujem sa jaranom utiske, hvatam zrak i bus za povratak kuci. Petak jednog novembra polako nestaje...

Friday 26 November 2010

Recoleta/Barrio Norte

Recoleta/Barrio Norte su kvartovi sto se nastavljaju istocno od Palermo prema centru i sjeverno prema obali delte. Inace, po nekom nepisanom pravilo (sto cu tek kasnije saznati/vidjeti) sjeverni je dio Buenos Aires kao bogatiji, a juzni, siromasniji. Nevidljiva socijalna linija razdvaja upper & lower class, one koji imaju i one koji ne. Dijete socijalizma u meni, to bas i ne prihvaca lako, ali, barem tu vidim da sam na juznom americkom kontinentu(tv-sapunica uzivo) i da tako kod njih sistem funkcionise stotinama godina. Pokusao je svojevremno te klasne linije nekako da promjeni jedan Argentinac, imenom Ernesto, ali mu bas i nije poslo za rukom. Vecina Juzne Amerike nastavlja da zivi i dalje vodjena korumpiranim vladama, povremenim huntama i nestabilnom ekonomijom.


Dosta casa sociologije, da se vratim putopisu, Recoleti i Barrio Norte. Oba su kvarta elitnija nego Palermo sto ih cini sterilnijim, barem meni,odbojnijim. Nema pogovora, lijepi su, ali nemaju onaj sarm, osjecaj pripadnosti kvartu, sto Palermo u sebi jos uvijek nosi. Zeleni prostrani parkovi, rascvalo drvece sa ljubicastim cvijetovima, siroki bulevari, cuke na lancu i bez njega, ugladjene gospodje i dizajner suncane naocale. Mnogobrojni retro kafe-barovi, toplo, suncano, proljetno vrijeme. Milina. Nista mi vise treba zato suti, setaj i uzivaj.
Zena mi se vec drugi dan pocela zalit da je zuljaju cipele. Znao sam ja, tako nama uvijek bude. Hoce da bude eleganta, sik, boze moj, idemo u Buenos Aires, gdje se zene dave modnim casopisima, a zadnji pesos trose na krpice i plasticne operacije. Eto ti sad. Cipelice zuljaju, a zamjene nema. Hajmo onda malo odmorit, na jednu kafu i par kroasana ili sto bi Argentinci rekli, cafe con leche & medialunas. Ne treba nam se dva puta reci.


Red je da se malo i sjedne. Bez puno razmisljanja, lokalni kafic, isti takvi i ljudi. Basta na trotoaru, konobarica obucena u zeleno-bijelu kombinaciju, duga crna kosa i osmijeh blag. Gledam jednu zenu za suprotnim stolu, sama, hrani golubove i pusi sa uzitkom. Na prvi pogled, mladjom se cini, medjutim, lako se uoci da godina ima dosta. Zapocinjem razgovor neusiljen. Dobar engleski, zivjela je u Evropi i Americi, vidi se da je obrazovana, ima stan u Recoleti. Tu upoznajem i fenomen zena srednjih godina i vise. Opsjednutost plasticnim operacijama, botoksima i ostalim silikonima. Moja je sugovornica zivi primjer iste. Usne neprirodno velike, koza lica zategnuta, jagodice podignute, frizura, kobajagi, mladalacka. Malo mi sve to cudno izgleda, ali to je valjda kod njih normalno, trend, normativ, neki kazu cak i jeftino. Pozdravljam se i idem dalje.


Nastavljam setnju. Promatram balkone na zgradama sa ogradom od livenog zeljeza, otvorene mesnice, govedje odreske, radnje sa vocem i povrcem. Osjecam da lijepo mi je.
Moj je koncept turizma jednostavan. Pokusavam da se adaptiram sto brze, da ne strcim vec da budem dio cjeline. Kako se to ono kaze na nasem, trudim se da se bez vece muke uklopim, blend in. Nisam klasican turist, nemam bejzbol kapu na glavi, ogroman foto-aparat i jeftine patike. Sto vise izbjegavam turisticke zamke, bolje mi je. Idem neutabanim stazama, posjecujem obicna mjesta, rucam u nepoznatim restoranima, uzivam u pivu i konobaricama prosjecnog kafica. Tako da su mi ljudi znali prici i pitati nesto na spanskom, mislice valjda da sam iz Buenos Airesa iliti Porteno pravi, a ja sav sretan, podignem glavu i progovorim tiho:" No hablo Espanol". Kako mi samo sujeta iznenada narasti zna!


Ipak, neke stvari su obavezene. Neka se mjesta moraju vidjeti, mjesta, koja su u svakom prospektu turistickom i na listi zelja i kojima se pocast odati mora. Moju danasnju setnju Recoletom zavrsavam na istoimenom groblju, koje svojom arhitekturom, lavirintom mauzoleja i grandioznoscu, iskreno divljenje izaziva.
Zapravo, nesto razmisljam, ne bi bas bilo zgodno zavrsit na groblju veceras, nekako mi to morbidno zvuci. Zato odoh do obliznjeg restorana, na omiljenu razbibrigu prosjecnog Argentinca: pivo, kikiriki, sun bathing & people-watching. Kao se samo lako prilagodjavam kad sam na odmoru. Senor, una cerbeza, por favor. Jao, jesam zajeban...

Bide

Jutro je odavno proslo. U kupatilu sam, lutam mislima (kao i obicno), sutim nepomicno. Obucen sam kompletno, stojim uspravno, izgledam odsutan u vremenu i prostorno.

Trzam se. Pokusavam da povezem zasto sam ovdje. Nijedna sila prirode me ne tjera, osjecam se u redu, pa sta onda trazim u kupatilu? Pogled mi ide prema nize, prelazi sarenim plocicama poda, zaustavlja se.
Ispred mene, skoljka. Gledam je. Jednobojna je, bijela, vjerovatno od keramike. Nista narocito. Klasika. Standard svakog regularnog kupatila.
Saginjem se, primicem glavu blize, otvaram oci sirom. Ispitujem. Ne lici mi na normalan umivaonik, nekako je prenisko, a ni slavinu ne vidim. Nestrpljiv, saginjem se jos nize.
Ispred lica, slivnik. Aha, znam zasto on sluzi. Tu voda otice, zar ne? Ne razmisljajuci vise, punom snagom pritiscem metalnu rucicu na suprotnom kraju skoljke. Gejzir. Ostar mlaz hladne vode pogadja me direktno u desno oko.
Sta je sad ovo? Sta se desava? Tupa bol, odskok u stranu, neugodan povratak na javu. Hladno budjeneje. Nuto djavla. Bide me napada!

E, jesam vala celovina. Zagledo se u nekakvu wc-e skoljku i ne kontam sta bi to moglo da bude. Gdje ste me misli odvele, jebem vas lude. Skoro mi je mlaz oko izbio!
Jos uvijek zbunjen, mokre kose i sa bolnim desnim okom, izlazim iz kupatila. Prepricavam zeni zgodu odigranu, ona odmahuje glavom, ne moze od smijeha vise da me slusa, a kamoli da razumije. Sta sam trazio glavom iznad bidea? Misterija.
A budalastine. Ma nije ovo zajebancija, nije garant. Ovo su sifrovane poruke, Iluminati, simbolizam, prorocanstva strasna, sto uskoro bi mogla da se ostvare. Bide ne napada samo tako. Ne desava se to svakome i svakodnevno. Mozda jednom u sto godina, neko nesto zeli da mi ukaze, vrijeme je doslo.
Ili da nije po onoj drevnoj, ne turaj nos/oko tamo gdje ne treba. Cuj, bio na odmoru u Buenos Airesu i puko ga mlaz vode u oko iz bidea? Pa gdje to ima? Izgleda da ima...

Thursday 25 November 2010

Santa Fe

Palermo je najveci barrio/kvart Buenos Airesa. On sam dijeli se na vise manjih: Palermo Vijeo, Soho, Chico, Hollywood...
Nekad a middle class neighbourhood, sa niskim, obiteljskim, zidanim kucama i mehanicarskim radnjama (prvobitno naseljen italijanskim imigrantima), danas predstavlja neki novi Buenos Aires. Spoj modernog i starog, intelektualnog i manje obrazovanog. Turisti/renters vecinom biraju Palermo kao svoje privremeno boraviste. Palermo Hollywood je moj dom naredne dvije sedmice. Krecem u istrazivanje...


Prva vecernja setnja sporednim ulicama i jos uvijek otvorenim radnjama. Naizmjenicno se smjenjuju kaldrma i asfalt, drvoredi gusti stite zgrade i ublazuju buku saobracaja. Kisa je prestala, ugodno je. Izlazim na glavnu aveniju, bljestavilo velegrada docekuje me. Osjecam se cudno.
Od prvog trena, instantly, sve me podsjeca na pocetak 90-tih, na gradove mog odrastanja: Tuzlu, Sarajevo...apsolutno sve. Kafici su puni, mladi u trendu, brand names dominiraju, neizbjezne Starke, zene su napucane, miris skupog parfema, stariji su eleganti i sa stilom. Puse svi i svugdje.
Nonsalanto baceni opusak, prepunjena korpa za otpatke, razbacano smece po trotoaru, izduvni gasovi, skripa kocnica autobusa gradskog prevoza. Umor od puta nestaje, iznenadna energija, obuzima me. Koracam dalje niz aveniju, bljeskovi proslosti me prate. Retrospektiva, gdje se nalazim, sve oko mene, nestvarno je. Zar je ovo juzna Amerika?


Obozavam ovaj smrad grada. Ovo su slike djetinjstva mog, ovo su sjecanja. Obozavam ove razvaljene rubove ulica, izlizane stubove, pocijepane plakate po zidovima, poluotvorene sahtove i buku automobila. Ovo su trotoari na kojima sam odrastao.
Ubija me uniformiranost i sterilnost zapada!
Kao Jack Nicholson u "As good as it gets", nastavljam svoju setnju plocnicima Palerma. Izbjegavam pseca govna, izguzvane kutije cigare i plasticne flase od dvolitarske Coca-Cole. Improvizovani standovi, ulicni prodavaci svega i svacega, nenametljivo mi nude svoje proizvode. Radni je dan, skoro ce ponoc, sve oko mene, zivo je.
Promatram umascene izloge, konobare u bijelom, besprijekorno dotjerane zene u ranim pedesetim, drvene barske stolice, kolac natopljen karamelom i sok od iscjedjene narandze. Ovdje se osjecam dobro. Avenida Santa Fe...

Wednesday 24 November 2010

Palermo Hollywood

Posmatram proljetni pljusak sto necujno prekriva pistu i obliznje zgrade. Avion se polako spusta, skoro neprimjetno dodiruje tlo, aterira, zaustavlja se. Stigao sam na odrediste svoje. Grad Buenos Aires, drzava je Argentina.
Bez veceg zadrzavanja prolazim carinske formalnosti. Placam ulaznu vizu, usmjeravam prve poglede na zene Argentine, upucujem se prema izlazu.
Guzva. Sa svih strana glasovi razni, vreva, mnostvo, gomila ljudi sto ceka i zuri se. Tako izgleda zracna luka Parisa juzne Amerike. Proljetni pljusak sve jaci je.

Nervozno trazim taxi. Ima ih na stotine. Koja je odluka ispravna? Kako da ocjenim covjeka u koga mogu da vjerujem? Po izgledu, autu ili necem trecem? Znam, ocekujem puno. Predrasude.
Zena vice, evo ovaj. Bez puno razmisljanja stavljam prtljag, ulazim. I taman kad pomislim da nema gorih ljudi od nas, i taman kad pomislim da me ne moze niko zeznut osim nas samih, ulijecem lokalnom taksisti u zamku.
Ja ne znam spanski, on ne razumije engleski. Taximetar nije ukljucen, on je vec krenuo, mrmlja neku cifru, vozi ko Senna, pojma nemam gdje se nalazim, niti gdje idem. Prvi zajeb na pomolu je. Kisa i dalje, prati me.

Taxi se zaustavlja, a ja sam laksi za 150 pesosa. Krivo mi pravo, znam da me je dobro udario po usima, ali, sta cu sad? Ne zanovijetaj, halali, nauci jezik i umjetnost pregovaranja. Tjesim se.
Predstavnik agencije, preko koje smo rezervisali stan, ceka u zgradi na nas. Rukovanje, upoznavanje, papirologija, razgledanje. Stan sam , nista narocito, da ne kazem prljav. Ni blizu kako izgleda na slikama. Cini se zapusten, ali, nisam cjepidlaka, ionako mi treba samo da prespavam i okupam se.
Momak, kratke kestenjaste kose i srednjih dvadesetih, uljudan je i sa dobrim engleskim. Pitam ga da li je iz Buenos Airesa? Kaze da nije, porijeklom, iz Izraela je.
Tu smo znaci. Masonsko-jevrejska urota against hard working imigranata korijena bosanskih i drzavljanstva kanadskog. Meni si nasao prodavat lafinu iznajmljivanja stana? Mene si nasao levatit da je ovo dobar deal? Ovu supu ti zoves stanom? Ovu prasinu i zavjese bez smisla? E moj care, mi se pocnemo izuvat ispred zgrade, u liftu smo vec skinuli cipele, a u stan ulazimo u carapama? Pa nisam ti ja pesnit zapadnjacki, bez osnova higijene i manira. Vrati mi moje pare!
Dobro, to ja malo dramatizujem. Ljepse zvuci, a i jos me drzi blaga srdzba nakon taxi/turist bliskog susreta.

Otvaram balkonska vrata, izlazim na terasu, udisem miris kise sto polako prestaje. Promatram okolinu, osjeca se sarm proslog vremena, staro i novo, obiteljske kuce i moderne zgrade, naslanjaju su jedno na drugo. Osmijeh mi se na lice vraca. Svidja mi se kvart. Palermo Hollywood, ime mu je.