Friday 29 February 2008

Februar je dvadest i deveti

Prestupan dan u godinu, zadnji u mjesecu. Kraj. Nema vise niti februara. Gledam sitnu kisu i smiraj dana. Polako odlaze, nestaju zajedno sa njim.
Sad bi kao trebalo uskoro i proljece. Vancouver je po tome znan, po procvatu, zimskom budjenju , beharu.
Bio sam na veceri, italijanski restoran u mom starom kraju. Doslo mi da odem malo tamo, konobarice me znaju, a meni drago. Smirio sam chicken florentine lasagne, prekrio sa jednim pivom, sad sam se napuhao i malo mi se stuca. Na televiziji reklame i BBC, sirena vatrogasna u daljini, zrak je vlazan, na kisu se ponovo sprema. Februar je na svome kraju, uskoro ce ponoc, dvadeset i deveti je dan.

Monday 25 February 2008

Sunday 24 February 2008

Virusi

Sad, nisam bas siguran, ali zadnje vrijeme dobivam blog komentare koji ne nose nikakvu poruku vec me upucuju na drugi link. Ja to sve proslijedim , ne kontajuci da bi to mogao biti potencijalni virus, da bi tek kasnije vidio da ustvari nema nista.Ima li ko slicna iskustva?
Sve ostalo je isto kao sto je i bilo u nedjelju prije sedam dana u vrijeme ovo. Jedino, nisam na planini, mada je vrijeme predivno, neke druge obaveze vezu me. I umjesto da se prihvatim istih, ja zaglavim na forumu i otvorim se ko hala. Nikad stat.
Eh, sta ti je virtualni svijet. Bjezis od njega,a pobjeci ne mozes bas lako...

Sunday 17 February 2008

Nedjelja se blizi kraju

Jutro je pocelo maglom. Gdje ima magle ima i dima. Ne ide bas tako, ah te narodne poslovice, samo me zbune, zelim reci, cini mi se da ce dan suncan biti. Provjeravam na netu vremenske uvjete obliznje planine, vise su nego idealni. Ustaj, doruckuj, spremaj se. Ne propustaj suncan dan slucaju tj. lijenosti. Na planinu , u prirodu, svjezi zrak... na skijanje.


Magla nestaje, grad iza nas takodjer. Vozim se sporo, auto je sitan, motor slab. Ali, ide on, pici uzbrdo uz lose asfaltiranu cestu, penje se, grmi ko ciro iz dokumentarnih filmova. Na skijanje se ide.
Gusta suma sakriva poglede, grane su pognute od snijega, sve vise se penjemo, ka vrhu planine hitamo. Stizemo...
Iako je jutro, parking je odavno pun. Ljudi se snalaze i pored puta kolona se stvara. Parkiraj gdje stignes. Uz cestu, sa strane. Nesto kao Bosna.


Dan je u punom mahu. Suncan, prelijep, ostar planinski zrak nagriza nepce. Nebo, nebo plavo je...
Temperatura iznad nule, ugodno, za planinske uvjete vise nego toplo. Navlacim skijaske cizme, skije preko ledja, otkopcana jakna, suncane cvike i pravac zicara. Red je velik, sve mi je toplije, znojim se, a jos niti jednom niz planinu spustio se nisam.
Neka, nema veze, neka mi sunce celendru przi, neka znoj tijelom mi klizi, priroda mi pruza njedra svoja, bio bih budala kad je ne bih prigrlio sebi.
Ja to vise figurativno...

Saturday 16 February 2008

Februar je polovina druga

I dalje se mijenja kisa, snijeg, kisa. Vlazno je, zima je, februar je...
Na srecu, nije kao u drugim dijelovima Kanade, jer ono sto citam/gledam/vidim, jos malo pa ce se i vodopadi Nijagare u ledene konture pretvoriti. Zato, sutim, ne zalim se, pratim vremensku prognozu i mozda cak sutra na skijanje odem.
Dao sam si zadatak. Jedna sedmica bez interneta, druga malo online vise outline, treca,kako mi dodje, cetvrta opet bez interneta i tako u krug dok ne odem u pustinjake, osamu, manastire. Btw, imaju li tamo pristup internetu?

Citam Richarda Dawkinsa. The God Delusion. Kazu,to je sada in. Eto, hocu da budem in, jer mi se cini da sam out. Hocu i nesto da napisem. Reda radi. Cyberashi, znani i neznani, cuvajte se...

Lobotomija

Opleti Cane...

Flash

I tako. Bila jednom jedna Azra. Za raju osamdesetih...nesto kao flash.

Nista se ne dogadja kad si dolje i kad si sam
i kad noci vuku u podsvjest sve do sjecanja
lavina kotrljajucih tegova na nogama pritiska
i znoj tek kasnije pocinje da smeta
tek kasnije budi se grad
neke poderane ulice
bljesak mokrih tracnica
prvi tramvaj preko Tresnjevke
raste u mojim ocima
jutro obilazi scenu rutinski
s duznim postovanjem
ja se uklanjam s puta
dvostruka krinka na njegovom licu
cini suvisnom svaku providnost
kako da se kontroliram kad me ubija
osjecaj tako drugaciji od svega sto razumijem
od svega sto zelim da vidim
nesto kao flash
gledao sam opet film o beznadju
ili je to mozda bila kronika nepoznatog
jer tako se zvao covjek ni ziv ni mrtav ni pomorac
ako ikad ispunim zelju
i ti mi das za pravo misleci
to je jedini nacin da ga zadrzim
ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah
bit cu spreman da zaboravim
neke poderane ulice
bljesak mokrih tracnica
prvi tramvaj preko Tresnjevke
sjaj u tvojim ocima

Friday 1 February 2008

Na danasnji dan

Na danasnji dan, prije tacno devet godina, dodjoh(sletih)na tlo sto se drzavom Kanadom zove. Permanent Resident.
Jest mi uvod zajeban, isto ona zagrebacka dokumentarna emisija pred pocetak TV-a programa...Kalendar...na danasnji dan.
Pokusavam da pokrenem sjecanja. Nesto mi bas i ne ide od ruke tj. mozga. Upotrijebit cu klasicno opravdanje. Stari se. Zaboravlja se. Sjecanja pocinju da blijede.
Kakva su moja ocekivanja bila? Sta sam znao, a sta nisam? Sta sam imao da pruzim da bih se mogao nadati da cu nesto i dobiti, postici? Gdje sam bio, gdje sam sad, gdje cu biti? Ili sto bi Kanadjani rekli:" Where do you see yourself in 5, 10 years.? Ne znam.

Nikad se nisam osjecao emigrantom u klasicnom smislu te rijeci(ne znam da li je rijec uopste i prikladna za upotrebu). Dosao sam svojom voljom. Nikakve prisile nije bilo. Ni ekonomske, ni politicke. Odluka je bila samo moja. Nisam krenuo od nule kao vecina novopridoslih useljenika, nisam prosao scile i haribde (od kada nisam cuo ovaj izraz, pade mi na pamet, moram ga napisati) sto pred sobom nosi izazov stvaranja zivota u stranoj zemlji. Nisam prosao patnju prvih godina. Ipak, patnja je u meni.
Ona nema nikakve veze sa nostalgijom, emigriranjem, zapocinjanjem, otpocinjanjem, prilagodjavanjem, zaposljavanjem, depresijom, usmjeravanjem. Nesto je dublje. Izgubljeni self-esteem. Znam da je bio. Gdje je sad? Gdje je veza prekinuta? Veza je u trazenju, veza je u zadovoljstvu i nalazenju sebe u njemu. Kakve ovo veze ima sa sta je bilo na danasnji dan? A budale covjeka...

Sjecam se da je bilo prohladno i da je blagi snijeg padao. Imao sam tamnoplavi kaput, sinjel, cizme duboke, Kanada je to, mora da je hladno. Let je bio Zagreb-Amsterdam-Vancouver.
Sjecam se da sam stalno gledao na sat u strahu da cu zakasniti, ne znajuci da avion nije autobus. Hocu reci, autobusi ne cekaju,odlaze kad im je vrijeme. Avioni uglavnom cekaju da se svi putnici skupe. De sjeti se neceg drugog bolje ti je, utusi pravo (to ja sam sebi govorim).
Sjecam se da trcim aerodromom Amsterdama, tjera me onaj strah iz Zagreba. Zakasnit cu. Sjecam se da napokon pronalazim svoj let, vadim pasos, dokumenti mi ispadaju, kaput tezak je, znojim se. Odlazim.
Detalja u avionu nemam bas puno. Znam da je bio poluprazan i da sam u WC-u pritisnuo neko dugme sto nisam trebao( valjda htio povuci vodu), alarm se cuje, stjuardese se uzvrtile oko moje cenife misleci da mi treba pomoc ili da sam htio zapaliti cigaru.
Joj sramote. Ne moze covjek ni na miru da se popisa. Eto sta ti je emigracija.

Stizem na odrediste. Moji prvi utisci o Kanadi? Nema ih. Bio sam pusac i samo sam na cigaru mislio. Daj mi da zapalim,pa nek mi oci iskoce. Daj mi da se udavim u duhanskom dimu, da zakasljem, da mi opor ukus nikotina grlo i pluca prekrije. Daj mi da...Ne moze starac. Ne pusi se ovdje kako se kome digne. Nego, polako, dok vrijeme i mjesto za to zadovoljstvo se nadje.
Naredne sate proveo sam u imigracionom uredu ispunjavajuci papirologiju i odgovarajuci na useljenicke formalnosti. Ne treba ni da spomenem da su mi to bili najduzi sati Kanade. Sta bi dao da zapalim?

Moja me zenka cekala na aerodromu. Malo se vec i bila zabrinula, avion je davno sletio, mene nema. Evo me, evo, zagrlih je, podignuh blago, poljubih i cigaru zatrazih. Smije se.
Izlazim iz aerodromske zgrade, vrijeme je oblacno, na kisu se sprema, guzva saobracajna pocinje da bude sve veca. Znaci, tu sam. Kanada. Gusim se u dimu cigare. Joj, sto sjeda. Na putu smo prema stanu.
Da bi moj dolazak bio sto bezbolniji, moja je zenka ispunila hodnik stana balonima. Da, balonima, na desetine raznobojnih lopti ispunjenih zrakom i paznjom. Balone si dobio, i jos se zalis. Neki se glasovi javljaju u meni. Simpaticno, zar ne. Zauvijek ta scena u mom sjecanju ostaje.

Devet je godina poslije, baloni su ispuhani, par kila se nabacilo, malo kose me napustilo, a i pusiti se davno prestalo. Ponekad, ne mogu da zaspim, ponekad imam vise pitanja nego sto mogu odgovora dati. Ponekad mi se pise, ponekad ne. Odoh si kafu napraviti...