Jah vremena i vanago

Sta je sada ovo? Nakon toplotnog udara od prije dvije sedmice, sastavila kisa pacificka, zahladnilo je. Je l' to mome ljetu kraj?

Kakav kraj, pomjeri se s mjesta, mani te mi toga, hocu svoje sunce nazad. Oprastam sto me glava zbog vremenske promjene razara, oprastam sto sam danas pokisao ko crkveni mis mekinjas, oprastam sto mi rucak nije sjeo (to je zato sto sam bio pokisao) oprastam sto sam dobio mizernu povisicu plate, oprastam metereolozima sto ne znaju ni slagat kako treba, oprastam sve samo mi suncane dane vratite!
Hocu sunce, vrelo, umjereno, neprimjetno. Halo, Auguste, cujemo l' se? Kalendarski, jos uvijek, ljeto je.

Danas mi se ne radi nikako. U maniru visprenog emigranta u vremenu radnom, lagano surfam netom, listam stranice brojne i citam najnovije dogodovstine iz bivse mi domovine.
Svasta nesto zanimljivo, a i moram uvijek biti in, da se ne provaljujem dzaba, da ne pomislite kako smo mi u ovim udaljenim zemljama, sto se dijasporama zovu, out of touch i dnevnih zbivanja.

Evo, bas citam, olinjali splitski galeb poznat pod kodnim imenom Moby Dick iliti Dikan, safato mladjahnu putericu tj. glumicu u usponu.
Lijepo je njima, masala, krstari se. Vidi dobre jahte, uvale morske i grudiju obnazenih. Eh, nije lako prema vrhu slave ici.
Ko sto gledam, uskoro ce za medije, markantna glumica zagonetna osmijeha i skupog mobitela, izjaviti da ju je Dikan privukao intelektualno, da izmedju njih , izuzev iskrenog prijateljstva, nema nista i da veceg dicka, hocu reci gospodina, dugo vidjela nije.
I ja sad ne mogu da docekam do sutra sta ce na sve to reci Vlatka, bivsa vedeta spomenutog poduzetnika. Garant nesto kao, degutantno.
Ali, nadimak je samo takav. Zene drage mozete li zamisliti da vaseg covjeka Dikanom zovete? Veselo, zar ne?

Dan je ponedjeljak, pocetak je augusta, kisa ne prestaje. Na danasnji sam dan prije devet godina pusiti prestao. Eto. Jah vremena i vanago...

Balcony

Guns of Brixton

Hallowed be thy name

Computer says no

August je...

Golden Ears

Sat vremena voznje od Vancouvera prema unutrasnjosti, nalazi se Golden Ears. Carstvo divljine, istinski raj za stovatelje prirode, Golden Ears je, barem za mene, jedan od drazih parkova. Planinski vrhovi pod vjecnim snijegom, mnogobrojne pjesacke staze, jezera, guste sume, samo su dio ljepote sto cini ovu provinciju jednom od najatraktivnijih u kanadskoj federaciji. Golden Ears, eto me...


Iako tek jutro je, vec su guzve na parking prostoru. Ipak, brzo pronalazim slobodno mjesto, uzimam svoj ruksak i put pod noge. Lagana setnja uz , gustom sumom zasticenom, obalom planinskog potoka.
Potok, uz setnju, sve siri i siri postaje je. Mogao bi se cak i rijekom zvati, ma sta rijekom, Amazon u sred kanadske sume. Sve oko mene , zeleni se. To se ja malo metaforama gadjam. Cuj, Amazon...


Uspori malo, nisi na maratonu, izlet je ovo. Pricam sa samim sobom. Cesto to cinim. Sta cu, kad misli me salijecu. Budno oko moje u daljini pronalazi cistinu uz obalu planinskog potoka.
Hmm... je li potok ili je rijeka? Rijeka je garant. Gdje to pise kada potok prelazi u rijeku? Ima li logicnog objasnjenja, pravila? Cim mozes da plivas, plutas, a dubina je veca od visine tvoje, rijeka je, zar ne? Amazon pravi...


Odmor. Sjedim pored smaragdne vode, obala je strma, zelja da skocim u rijeku, neopisiva.
Ipak, ne bacam se odmah. Tako su nas ucili stari, nemoj naglo, puknut ce ti srce. Polako, uranjam noge, jednu pa drugu, ispitujem. Za divno cudo rijeka (rijeka je garant..op.a) nije hladna, stavise, ugodno je. Vise ne cekam nista. Skidam ostatak odjece i bacam se. Plutam ko odbaceno stablo bez cilja, oci su mi zatvorene, predem u sebi, lijepo mi je. Istinski osjecaj predavanja, ja i planinska rijeka, sklad, dio sam prirode. Samo neka traje.


I trajalo je. Onoliko koliko sam zelio da traje. A zelio sam da vidim sta jos Golden Ears u sebi krije. Nastavio sam gorskom stazom, osluskivao misticnu sumu u okovu od mahovine, pronalazio vodopode skrivene, kroz netaknutu bistrinu rijecnu, promatrao kamenje.
I uvijek kada se vodena masa ispred mene stvori, jezero, rijeka, potok, sta bilo, ja moram, neka sila u meni je, barem jedan korak da napravim. Nesto kao Neil Armstrong. Da to nema kakve veze sa horoskopskim znakom? Ili sam ja samo budaletina kojem ponekad treba rashladjenje. Opet, metafora...


Umorio sam se. Ali nije to onaj umor sto slama vec je prijatan osjecaj sto prozima, sto treba, sto otklanja misli sto ne zelis da nosis u sebi.
I nemam namjeru da filozofiram, vracam se polako prema autu, nastavit cu svoj put, da uzivam u danima ljeta i ljepoti prirode.