Tuesday, 16 March 2010
Sunday, 14 March 2010
Tuesday, 9 March 2010
Monday, 8 March 2010
The articles
Artikli, gramaticki receno, su oni clanovi, odredjeni i neodredjeni, one male rijeci sto se priljepe uz imenicu (the, a, an), i sto meni moje zivce mezete od kako znam za sebe i engleski jezik.
Moj mozak nikako da uprati ima li neko pravilo (garant ima, ali ko ce to pratit kad pises) ili jednostavno moras osjetiti zvucnost rijeci da bi i osjetio pravilnu upotrebu clana.
Drugim rijecima, sto vise mislim o njima kad pisem jos vise grijesim. A trebao bi da ne mislim nikako na clanove i samo pustiti misli da same lete. Ali...avaj.
Tamo gdje treba the, stavim a, tamo gdje ne treba nista stavim the, tamo gdje treba a stavim the, tamo gdje mislim da je an, kaze, preskoci. Pobudalit !
Ne dozovljavaju mi da se izrazim onako kao zelim, sprecavaju mi kreativnost spisateljsku, frustriraju me do bola, obeshrabruju me. I 'ajd ti sad pisi na engleskom.
Pisem ja i na engleskom, onako, za sebe, kratke price. Bolje mi je da kazem, pokusavam da pisem, jer svaki put kad mi native-speaker ukaze koliko imam gresaka glede nepravilne upotrebe clanova, hoce nesto da mi bude.
Ubice mojih misli! Eto, sto ste. Djubrad jedna ko vas stavi u gramatiku englesku, samo mi zivot spisateljski zagorcavate. Mogao sam do sad knjigu kakvu lijepu napisat, mogao sam zaciniti blog engleskim rijecima kroz originalnost bosanskog izrazaja. Mogao sam, ali ne mogu. Deprimirate me.
A vas, naravno, kao da je i briga za mene, jelde? Vazno vam je samo gdje da pravilno stavim a, a gdje the, jebala vas gramatika clankovita.
Bas sam im se lijepo nagovorio. Et'...
Moj mozak nikako da uprati ima li neko pravilo (garant ima, ali ko ce to pratit kad pises) ili jednostavno moras osjetiti zvucnost rijeci da bi i osjetio pravilnu upotrebu clana.
Drugim rijecima, sto vise mislim o njima kad pisem jos vise grijesim. A trebao bi da ne mislim nikako na clanove i samo pustiti misli da same lete. Ali...avaj.
Tamo gdje treba the, stavim a, tamo gdje ne treba nista stavim the, tamo gdje treba a stavim the, tamo gdje mislim da je an, kaze, preskoci. Pobudalit !
Ne dozovljavaju mi da se izrazim onako kao zelim, sprecavaju mi kreativnost spisateljsku, frustriraju me do bola, obeshrabruju me. I 'ajd ti sad pisi na engleskom.
Pisem ja i na engleskom, onako, za sebe, kratke price. Bolje mi je da kazem, pokusavam da pisem, jer svaki put kad mi native-speaker ukaze koliko imam gresaka glede nepravilne upotrebe clanova, hoce nesto da mi bude.
Ubice mojih misli! Eto, sto ste. Djubrad jedna ko vas stavi u gramatiku englesku, samo mi zivot spisateljski zagorcavate. Mogao sam do sad knjigu kakvu lijepu napisat, mogao sam zaciniti blog engleskim rijecima kroz originalnost bosanskog izrazaja. Mogao sam, ali ne mogu. Deprimirate me.
A vas, naravno, kao da je i briga za mene, jelde? Vazno vam je samo gdje da pravilno stavim a, a gdje the, jebala vas gramatika clankovita.
Bas sam im se lijepo nagovorio. Et'...
Sunday, 7 March 2010
Friday, 5 March 2010
Patriotizam
Netom zavrsene olimpijske igre iznjedrile su, meni do sada neznan fenomen adoptirane domovine, patriotizam.
Razdragana masa, obucena u crveno-bijele dresove i lica namazanih tim istim bojama, protekle je dvije sedmice svakodnevno okupirala srediste grada, zabavljala se na zatvorenim ulicama, cinila karnevalsko ozracje.
I nema nista lose u tome. Stavise, bilo je veselo, smijalo se glasno, slavilo i tugovalo. Staro i mlado, pijano i trijezno, atraktivno i smotano, s ponosom je kliktalo uspjesima sportskim i otvorenu pripadnost domovini svojoj pokazivalo. Patriotizam je bio sveprisutan.
I moram reci, iznenadili su me. Ovdje ljudi bas i ne pokazuju emocije, narocito ne patriotske, s obzirom da je zemlja mozaik nacija, rasa i relgija, svako otvorenije isticanje simbola i nacionalne ikonografije mora biti politicki izbalansirano da ne bi uvrijedili jedan druge. Olimipijada je dosla kao porucena.
I zato kazem da sam iznenadjen. Zar treba olimpijada da se covjek pokrene, da osjeti, da recimo, apaticni , srednjovjecni gospodin i bakica azijatskog porijekla, izadju iz svoje koze svakodnevne neutralnosti i javno se pretvore u grlate patriote.
Mozda u sebi nose kompleks inferiornosti ( a ko od nas ga ne nosi?) sto im je prvi susjed najmocnija zemlja svijeta, pa traze povoljnu, priliku kao sto je olimpijada (kod nas bi to garant bila Evrovizija... ta prekrasna glazbena priredba...op.a) da pokazu drugima sebi svojstven identitet i mjesto na svjetskoj mapi znacaja.
Nego, gdje ja vidim sebe u svemu tome s obzirom da zivim, radim, redovno placam porez i gradjaninom ove zemlje se zovem? Nikad nisam osjecao patriotizam bilo koje vrste. Ni tam, ni vam, ni prije ni sada. Je li to u redu?
Jest da volim cevape i seksisticke viceve u kome su glavni akteri muska imena sa cetiri slova, kao sto ovdje ljudi vole smoked salmon i hokej, da li je to dovoljno da covjek osjeca pripadnost nekome ili necemu, drzavi ili narodu? Gdje zavrsava iskreni patriotizam, a pocinje kic?
Da li ja manje volim, pripadam, ako nisam dovoljno grlat i namazan bojama nacionalnim ili me, generalno, grupiranje bilo koje vrste, jednostavno odbija. Mesa, de i ti reci nesto...
Suma sumram. Trgovanje patriotizmom unosan je posao, a ja za trgovine bas i nesto nemam dara. Bez obzira gdje ti adresa bila, bez obzira kojima zastavama mahao i pred kojim himnama uspravno stojao, patriotizam je za mene kao religija. Intimno, individualno, samo tebi svojstveno. Cuvaj ga kod kuce, a zastave cemo lako.
Razdragana masa, obucena u crveno-bijele dresove i lica namazanih tim istim bojama, protekle je dvije sedmice svakodnevno okupirala srediste grada, zabavljala se na zatvorenim ulicama, cinila karnevalsko ozracje.
I nema nista lose u tome. Stavise, bilo je veselo, smijalo se glasno, slavilo i tugovalo. Staro i mlado, pijano i trijezno, atraktivno i smotano, s ponosom je kliktalo uspjesima sportskim i otvorenu pripadnost domovini svojoj pokazivalo. Patriotizam je bio sveprisutan.
I moram reci, iznenadili su me. Ovdje ljudi bas i ne pokazuju emocije, narocito ne patriotske, s obzirom da je zemlja mozaik nacija, rasa i relgija, svako otvorenije isticanje simbola i nacionalne ikonografije mora biti politicki izbalansirano da ne bi uvrijedili jedan druge. Olimipijada je dosla kao porucena.
I zato kazem da sam iznenadjen. Zar treba olimpijada da se covjek pokrene, da osjeti, da recimo, apaticni , srednjovjecni gospodin i bakica azijatskog porijekla, izadju iz svoje koze svakodnevne neutralnosti i javno se pretvore u grlate patriote.
Mozda u sebi nose kompleks inferiornosti ( a ko od nas ga ne nosi?) sto im je prvi susjed najmocnija zemlja svijeta, pa traze povoljnu, priliku kao sto je olimpijada (kod nas bi to garant bila Evrovizija... ta prekrasna glazbena priredba...op.a) da pokazu drugima sebi svojstven identitet i mjesto na svjetskoj mapi znacaja.
Nego, gdje ja vidim sebe u svemu tome s obzirom da zivim, radim, redovno placam porez i gradjaninom ove zemlje se zovem? Nikad nisam osjecao patriotizam bilo koje vrste. Ni tam, ni vam, ni prije ni sada. Je li to u redu?
Jest da volim cevape i seksisticke viceve u kome su glavni akteri muska imena sa cetiri slova, kao sto ovdje ljudi vole smoked salmon i hokej, da li je to dovoljno da covjek osjeca pripadnost nekome ili necemu, drzavi ili narodu? Gdje zavrsava iskreni patriotizam, a pocinje kic?
Da li ja manje volim, pripadam, ako nisam dovoljno grlat i namazan bojama nacionalnim ili me, generalno, grupiranje bilo koje vrste, jednostavno odbija. Mesa, de i ti reci nesto...
Suma sumram. Trgovanje patriotizmom unosan je posao, a ja za trgovine bas i nesto nemam dara. Bez obzira gdje ti adresa bila, bez obzira kojima zastavama mahao i pred kojim himnama uspravno stojao, patriotizam je za mene kao religija. Intimno, individualno, samo tebi svojstveno. Cuvaj ga kod kuce, a zastave cemo lako.
Subscribe to:
Posts (Atom)