Back in cyberspace...

Uh, zar je vec godina prosla da nisam nista napisao ! Da se nisam ulogovao . Da li uopste postoji ova rijec ? Ulogovati ? Poceo sam da se gubim.  U jeziku. Gdje je zapelo u komunikciji ? Mjesam, izmisljam, prihvatam izmisljeno. Bogatim vokabular ili propadam lingvisticki ko babilonska kula iz biblijske price sto su onomad htjeli dici, tamo negdje , daleko,  u oazama Mesopotamije, uceni bi ljudi, prije nove ere. Legenda kaze, jezici im se pomjesali, pa ne mogose kulu da zavrse. A legende ko legende...
I jedno i drugo ili ti oboje. Jezik je sredstvo kojim prikupljamo misli i u recenice pretvaramo. Ako ga ne korsitis cesto, gubis kontakt,  a misli ostaju u tebi. Ako isto to radis pogresno, krivis sliku o sebi. Misli pretvorene u nepostojece rijeci takvim te cine. Sredine nema. Uhvatilo me da budem drustven i u kontaktu i da ne bjezim puno od izmisljenog. Jutro je subotnje.

Mjesec je Juni iznenadjujuce lijep. Suncan, bez kapi kise, neobicno za ovo podneblje i doba godine.  Kako sam ? In general ? Sam sebi postavljam pitanje. Nesto kao selfie, a smart phone mi u ruci nije.
Ankesiozni talasi znaju me zapljusnuti cesto. Mjesecima. Mozda cak i ova godine bez oglasavanja u eteru moze da potvrdi da osjecaji u meni nisu bas za pozeljeti. Ko jos slusa/cita zalopojke drugih? Svima se njihovim problemi cine najvecim i to je normalno. Ono sto nije normalno je da , ako zelis da ti budes bolje, moras da mjenjas postojece. Ma je l' to neko pametan danas ?

Jutra su teska.  Budim se prije alarma, toplina u meni, nimalo ugodno za pocetak dana. Nedostaje mi san. Barem sat vremena vise. Neisprekidan. Ali, nema ga, jednostavno, nema ga...
Pitam se, da li sam kao covjek rijeci i intelekta osudjen da beskonacno razglabam, analiziram stvari kroz misli, a da preduzimam malo da mjenjam stanje nezadovoljstva sto u meni tavori. Biologija mi ne da mira. Hemija mi ne da mira. Energija me muci, a nema nikakve veze sa Einstein Albertom.

Dosta. Odoh bicikl da zaskocim .To mi dodje fizicka aktivnost mjeseca Juna. Mada, ni ona mi bas ne ide od ruku odnosno nogu. Daleko sam od forme. Guzni me misici podsjecaju rado ...

Hibernacija

Hocu bas da se oglasim u cyber-u makar i kratak taj glas bio. Da vidim da li sam zaboravio da misli pretvaram u recenice, ujedno, zelim da pozdravim par ljudi sto na moju stranicu zalutati znaju.

Skoro je pola kalendarske godina iza mene. Ko medvjed  Grizzly, iz kanadskih novinskih naslova i jeftinih strip romana,  hodam polako, bauljam, otvaram stranicu bloga nakon duzeg vremena. Izlazim iz hibernacije
Nije da se ne druzim, nije da sam depresivan, nije da mi nesto fali, nije da nije, a ipak, nesto se i ne osjecam najbolje. Aneksioznost? Iskrivljena vizija odnosno tumacenje buducih (mogucih) dogadjaja,  nemirnim me cine. Da nije rutina zivotna ili mozda kriza godina srednjih? I jedno i drugo i trece i deseto i nista od toga. Ono si i onako ti je kako misli ti odrede, a misli.kreiras ti sam, pozitivne i negativne. Finese leze u dirigiranju.  Samo mi jos treba palica tanka ili stapic carobni, pa da masem glavom ko na filharmoniji.

Kratki dani su iza mene. Juni je zapoceo fantasticno, suncani se dani redaju jedan za drugim, a najava je da ce tako i da nastavi. Proljece je bilo predivno, u punom cvatu, ne pamtim ga ljepse. Tu nagradu majke prirode iskoristio sam ruku rasirenih za setnje gradom, telefonom/kamerom ganjao sam detalje, behar po drvecu i ostavljao slike pune boja na laptopu i pamcenju. Malo sam bio dosadio sebi , a vjerujem i drugima, medjutim, tako je to na obali Pacifica. Suncani su dani dragocjenost prava, a proljece najljepsi je dio godine. Sve ozivljava, budi, i radja se. Vrijeme kad hibernacijauma prestaje

U medjuvremenu,  bio sam na starom kontinentu iliti odmoru i tu jos utiske selektiram. U tri sedmice prosao sam kroz drzava par, posjetio bivse republike i sadasnje gradove, mjenjao reljefe, autobuse i klimatske zone. Bilo mi je lijepo i ruzno. Ubijao se hranom masnom i fazonima davno ispricanim, dozivio potop biblijski, bio odsjecen putno od glavnog grada. Vijesti vanredne na lokalnim TV-e kanalima, guzva u prodavnicama za pitku vodu i najpotrebnijim namirnicama. Sve je neodoljivo podsjecalo,  gle cuda, ko za vrijeme stanja ratnog. Medjutim, direktne posljedice osjetio nisam.

I to je moje javljanje nakon vremena dugo. Bezbolno bijase, par recenica, tu i tamo, sto ce reci, vratit cu se ponovo.

Dijalektika

A year in review

Zmijoljubci, zdravo, zdravo...
Tako je nekako otpocinjao crtani , Eustahije Brzic, ona plava zmija sto pljuje i kusa kad prica, petnaest minuta prije drugog dnevnika, u zivotnom dobu sto je daleko iza mene , a djetinjstvo se rano zove.
Moderna bi verzija bila, blogoljupci, zdravo, zdravo, nisam umro, samo mi se slabo pise (umalo rekoh, dize).
Evo, bas sam dilitnuo u vjecna lovista jedan spam mail sto dobih danas. Nesto u fazonu, a cougar dating,  pa sam se pravo zabrinuo. Pa gde mene nadjose? Koliko su tek one stare kad meni svoje usluge/godine nude ? Pu, pu, bizi ba od mene, gluvo bilo. Nijesam bas jos u tim godinama da mi cedna usluga kuguarki treba. Ili se samo rijecima tjesim?
To bi ko bilo, nesto umjesto uvoda. Sad sam zreo, covjek u godinama, a samim time i ozbiljan moram biti. Ali, ko ce me onda zapazit, citat, u ovom beskraju virtualnom ? Rijetki, a mozda cak ni oni.

Nego, a year in review? Prodje ovih par mjeseci ko tanak trag grafitne olovke koji bez problema izbrisati se moze. Mjeseci su ljetni bili izdasno lijepi, jesen takodjer, tako da sam totalno gurnuo u stranu moju spisateljsku potrebu da izrazim sebe, izbacim misli i poneki video klip vrijedan paznje. Zima je dosla, a uskoro ce i kraj godine. Zadnji su dani posebno teski, kratki bez svijetla, a meni, ko za inat, propade deal da svoje, pacifickom vlagom, natopljeno tijelo, barem na sedam dana prebacim u tropske krajeve.
Sta cu sad, sta je tu je. Uzeo sam ostatak godisnjeg, sastavio sa nadolazecim novogodisnjim praznicima, i slobodan sam naredne dane. Mozda nesto iskombinujem i odem na skijanje ili par dana malo juzunije, do prijateljske mi i sjedinjene drzave sto se Oregon zove.
Ovo je malo, sto bi nase prabake rekle, deja vu. Podsjecanja radi, da vidim u kakvoj sam formi, da nisam intelektualno zakrzljao i da jos uvijek iznositi misli na bjelinu elektronskog papira sa lakocom mogu.

Rekoh, zadnji su mjeseci protekli brzo. Nemam namjeru u detalje da idem. Nisam imao veci odmor, izuzev sto sam posjetio glavni i najveci  grad Meksika istoimenog naziva, a i to mi se sada dalekim cini. Vjerujem da ima toga dosta se za reci, napisati, medjutim, ne da mi se. Toliko smo bombardovani svakodnevno informacijama da se ponekad zelim iskljuciti iz svega, sto je , naravno, skoro pa nemoguce.
I dalje se bavim yogom, mada manje, i dalje me pritisak muci, i dalje se lomatam sa mislima ko majmun sa skliskim granama, pa kad me neka od njih i osine , povucem se u sebe, sto , naravno, nije dobro i trudim se da me drzi sto krace. I dalje me fiksne ideje posjetiti znaju, i dalje me nerviraju banalne stvari, a nedavno sam otkrio da je secer rafinirani otrov i da mi pravo tijelu skodi. I onda me je napad hipohondrije safato, pa sam otiso doktoru i ispricao moje simptome kako mi se vidno polje ponekad magli i slova mi bjeze. I onda sam ja njemu poceo da objasnjavam strucno,  garant je pritsak visoki iliti ovaj otrov bijeli, ali, nije ni jedni ni drugo. Njegov je odgovor lakonski. Dogurao si ti jarane do godina kad potreba za naocalima za citanje neizbjeznim se cini. Decembar je mjesec u drugoj polovini...

Multietnicka Atrakcija

Breaking Bad

Napokon pravo ljeto. Na obali mojoj, juli je mjesec vise nego izdasan sto me cini lijenim da pisem, da mislim, da radim bilo sto. Jer kad sunca u ovom gradu u izobilju ima, lijepo je, i ne ide mi se nigdje.  Okean je mocan, azurno plavetnilo nad glavom i brodovi sto stoje. Meni dosta.
Mada, vecinom se u gacama izlezavam pred laptopom,  malim ekranom ili nestanem  u hladu obliznjeg parka.  Tamo sam pronasao sebe, ljetno ja, upoznao novu igru, novi vid odrzavanje kondicije i otklanjanja negativnih naleta misli. Ime ove razbibrige, badminton je.
Malo odmorim poslije posla , reketi su vec u gepeku, skok u auto i pravac park. Barem se pola sata razvlacim ko jufka na zelenoj povrsini parka, ganjam lopticu reketom ( koja se na engleskom zove birdy), imitiram poznate zvijedne velikog tenisa, znoj mi se spusta niz celo, ugodan me umor savladava. Osjecam se dobro.

Filmove slabo gledam. Rekoh, juli je predivan, dani su dugi, iskoristavam ih maksimalno. Sve ostalo moze da ceka. Medjutim, snimio sam odnosno skinuo s neta, 5 sezona americke tv-serije, Breaking Bad . To sad polako mezetim svake veceri po dvije, a mozda i tri epizode, uz hladno pivo i poneki zalogaj .
Naravno, upoznat sam sa  Breaking Bad serijom od prije, ali, nikako da se nakanim da na miru odgledam. Na preskoke sam hvatao epizode sto me je sprecavalo da osjetim seriju u potpunosti.. Sada je sve nadoknadjeno.
Uzivam u ljetu i seriji. Kombinujem dan. Red aktivnosti fizicke, red zadovoljstva filmskog.  Promatram okean sa balkona i nebo New Mexica na ekranu. Sve to upotpunjuje originalan soundtrack, pulsirajuci ritam serije i simbolizam cudnovat. Bas je lijepo gledati filmske likove kad totalno popizde i iskoce iz zone komforta bez obzira na posljedice. Moram se barem malo naci negdje...

Mikrosvet