Lotus flower

The theory of life

Nemam namjeru da raspravljam o teoriji zivota kako bi mozda naslov dao naslutiti. Ovo je samo subotnja vecer, rezime sedmice i video klip posudjen sa youtube-a.
 Nekako je sve napeto, u meni, u zraku, u braku i zivotu samom. Sedmica je prosla bez nekog znacajnijeg dogadjaja, provukla se na kalendaru bez imalo muke.  Stan je rasturen, renovacija stoji i tako vec vise od mjesec dana. U neredu se dobro snalazim, iako me prasina davi kao i misli sto nepozvane navratiti znaju. Februar je`kratak, ali dugo traje.  Zimski period nije bas zahvalan za teorije zivotne.
Gledam kroz poluzamagljeno staklo balkonskih vrata, sitan snijeg pada citav dan, grad polako pod bijelim pokrivacem nestaje.  Podizem glavu, osluskujem tisinu i priguseni zvuk saobracaja u daljini. Ima nesto u svemu tome. Cista biologija, bijela boja godi, covjek se osjeca bolje. Beautifully fucking illustrated...

Sometimes

Go Canucks go

Hokej je ovdje vise od sporta, vise od igre. Lokalni timovi su ponos grada, provincije, pa i drzave same. Ljudi, stari i mladi, zene i djeca, obrazovani i oni bez obrazovanja, emotivno su vezani za njih. Prate tim odano, skoro religiozno, bez obzira bila liga natjecanje ili doigravanje (play-off).

Svaki tim ima i svoj nadimak. Vancouver zovu Canucks. Amerikanci tako zovu Kanadjane, a porijeklo rijeci i znacenje  trebalo bi biti indijansko. Canucks nisu losi, ali nisu niti vrh. Davno je bilo kad su zadnji put osvojili Stanley Cup (sto bi bilo nesto kao u fudbalu kup sampiona), prica se u kuloarima sportskim dok je Tito jos bio ziv ili mozda cak i duze. Iznad svega, hokej je dio kulture, entertainment i industrija velika.

Nisam zaljubljenik u hokej.Odrastao sam na drugom kontinentu, drugoj drzavi, drugi su sportovi bili na repertoaru. Mada znam osnovno, ne pratim ga, ne osjecam i ne uzivam u igri. Nekada pogledam na vijestima kratki izvjestaj i to je sve. Sto ce reci, nikada nisam bio na utakmici.

Barem za  mene, hokej je napucan, neprirodan, previse medijski eksponiran.  Skriveni u oklopima od nabijenog materijala i stitnika, igraci izgledaju kao gladijatori na klizaljkama, a dvorane moderne arene za zabavu i adrenalinsko praznjenje. Na trenutke zna biti agresivan, odvoje se dva igraca,  pocnu se marisati, sudije ih gledaju sa strane, a raja se zari i pali. Mozda je i to samo dio predstave, ko ce ti ga znati, vise siguran nisam. Kazem, sve mi se to napucanim cini.

Medjutim, sinoc sam zavrsio na  utakmici iliti spektaklu hokejaskom. Ni manje ni vise nego loza ogromnog sportskog zdanja! Pogled besprijekoran, fotelje udobne, svedski sto, besplatno ice i pice na dohvat ruke. Cime sam zasluzio ovaku paznju? Kome da zahvalim na ponudjenom? Pitam se, pitam se...

Petak je vecer bio i prijatelj me zove:" Hoces li na hokej? Sastaju se Vancouver -Dallas. Imam kartu vise." Malo se neckam, da bih ubrzo, posto nemam nista planirano za subotu, pristao rado. Karte je dobio od svog punca iliti father in-law, za dzabe, a on je opet dobio od firme. I tako to ide sa hokejaskim kartama i kapitalstickim razmjenama. Generalno, ulaznice za sve vrhunske sportove su skupe, narocito ovakve loze,  bizinis je to veliki i svi zele svoj dio kolaca sto se sport/entertainment business zove. Radi toga,  firme ponekad nagradjuju jednu drugu  besplatnim ulaznicama sve u svrhu odrzavanja dobrih poslovnih odnosa i nastavka istih. Drugim rijecima, hokej ne poznaje granice.

I tako odosmo nas troje i njegova kcerkica. Subota vecer, puna dvorana, himna kanadska, dinamicna igra i ista takva zabava . Spektakl. Osjecao sam se cudno, da ne kazem privilegovan. Znam da ne pripadam okruzenju i kulturi hokejaskoj, ali drago mi dusi bilo i srcu milo. Naginjem se , pokusavam da pratim pack, primicem casu usnama, tonik mi grlo hladi , a gin grije stomak. Go Canucks...

The exorcist

In memoriam

Gang of Four

Februar je na polovini i vuce se sporo. Sastavila kisa, blaga gripa i misli turobne. Imam kartu za koncert, ne ide mi se. Ipak, nekako se natjeram, nagovorim sam sebe. Odoh, ime grupe, Gang of Four.
Jest da mi je mrsko, al' kupio kartu davno, rekoh, da mi ne propadne.  Daleko od  godina najveceg uspeha i slave, Gang of Four, britanska cetvorka iz Leeds-a, danas predstavljaju veterane post-punk/new wave scene kraja 70-tih i pocetka 80-tih koje vrijedi vidjeti i poslusati. To bi bilo najblize zanrovski sto ih mogu opisati, a za neku siru analizu nemam volje.

Klub dobro popunjen, tristotinjak entuzijasta razlicitih generacija, iskreni poklonici grupe i radoznali svijet zeljan dobre svirke. Neka predgrupa vec sat vremena davi, slabo je sve to meni, umorise. Napokon, na sceni oni, Gang of Four.
Jedini preostali iz originalne postave, pjevac i gitarista, dominiraju binom. Iako u drugoj polovini pedesetih, bacaju se po drvenom, prasnjavom, podu, izvode cudan ples, sudaraju tijelima, drze sirov ritam. Prirodni, nenamjesteni, interesantni, razliciti, nesputani. Razglas malo na pocetku steka i mikrofon se gubi, medjutim, ubrzo, prze nesputanom energijom, britko i do kosti. Publika ih prihvaca rado i objerucke. Atmosfera se cini dobrom. To je to. Gang of Four.

Nisam bio spreman za koncert. Imuni me sistem ne slusa, otisao sam reda radi, da barem kazem da sam bio. Slabo izlazim zadnje vrijeme, druge zivotne stvari me muce i sve ostalo mi se cini manje primarnim. Puno brinem, ne mjenjam ono sto mijenjati trebam, ne uzivam koliko bih mogao i moram. Ali, to sam ja, moja razmisljanja i jedna srijeda  mjeseca februara godine sto ide. Za sve ostalo postoji VisaCard.