Jutro

Budim se zvukom sata. Nekad cak i prije. Ustajem , u glavi mi je mutno, ne vidim nista, koracam zombijevski sporo, palim svijetlo kupatila, pocinje dan, upoznajem sok. Jutro se zove.
Pisa mi se da boli. Okrecem se ogledalu, progovaram samoironicno, tiho:" Sta ima ljepoto?".
Posmatram se. Krmelji malo manji od osusenog komarca, brada svrbi, dva dana je stara, potpazusni aciditet nagriza nepce, podocnjaci do pupka, potkozni cviljak oblika dzanarike nezrele. Jutro je.

Pocinjem. Filozofija umjesto fiskulture. Jesam li zadovoljan sobom? Moglo bi se popricati. Sta mi fali ? Sve i nista. Kako neko moze da slusa Mariah Carey? I zar je uistinu Jessica Simpson dobra treba? I onaj, Justin Timbersomething, to je ko neki frajer, jelde? I zasto moram da perem zube? Ionako cu uskoro kafu da pijem i opet ce biti kao sto su bili. I nisu zubi ti koji smrde. Neugodan dah iz dubine utrobe, budi se. Jutra su stvorena za filozofiranje.

Izlazim iz kupatila, stavljam vodu za kafu, palim televizor, citam dnevnu stampu na netu, provjeravam email. Jeste li primjetili da se nisam istusirao? Samo sam se malo plahno. Jutro je. Cujem korake u blizini. Okrecem se i vidim dragi lik. U mene mi zena. Niti vidi , a kamoli da cuje. Ne primjecuje me. Osamucena, polubudna, sa kosom koja strci, odmahuje rukom i u kupatilu nestaje. Zadnje sto vidim su gacice njene, blago uvucene u udolinu guznu. Lijepa slika. Jutra su stvorena za to.

Buljim u titirajuci ekran ispred sebe. Televizor je upaljen. Blaga me muka hvata. Ne znam je li od kafe ili od suhoparnog humora jutarnjeg voditelja tv-programa. On kao nesto smijesno prica, ostali kao smijesno im pravo, a ja, kao gledam. Mogu li kako da preskocim jutro sto traje?

Vrijeme da se krene. Obucen sam i u hodniku cekam. Dragi lik iz sredine price. Uvijek cekam. Tih nekih dodatnih pet minuta, te neke zavrsne radove, popravljanje kose, provjeravanje tasne, namjestanje kosulje, dovoljno da me talas neuroze zaplahne. Ali, zna ona, mudrica je to, kako se jutarnja previranja gase, smije se slatko i za obraze me stipa : Jesi mi nesto lijep jutro”. Moj ego, u potpunosti,nahranjen je.

U autu smo. Motor se pali. Radio se cuje. Okrecem se i ostavljam poluvlazan poljubac na usne njene. Puta tri. Da, tri. Jedan za jutro sto se budi, jedan za dan koji dolazi i treci, onako, nek’ se nadje. Jutra su stvorena za to…