Nova godina

Docek je Nove godine, barem za vecinu moje generacije, odrasle u doba socijalizma iliti osamdesetim, bio najveci praznik. Dan za koji smo se spremali, ‘ajd da ne lazem, ali, barem mjesec dana unaprijed. Kod koga ce gida biti? Gdje cemo se uvaliti? Kakva je raja? Hoce l’ biti cura? Kakva ce se muzika pustati? Ko ce nabaviti hranu? Pice? Hocemo se olesiti? Ako bog da, stagod i naguziti.

Napucani adrenalinom, seksistickim utopizmom i laznim osjecajem da smo odrasli, docek je Nove godine predstavljao dan totalnog opustanja, dan kada padaju maske, kad se ruse ograde stida, kad te alkohol zarobi prije no sto zelis.
Vecinom nikad i nisam docekao Novu godinu. Mislim na ono otkucavanje 8,7,6…, vec sam bio pijan ko torba i lezao sklupcan na jednom od sofa, secija iliti kreveta. Ujutro, mamurni i neispavani, isli bi kuci, cestitali i ljubili komsinice u kucnim slafrucima, prijatelje, roditelje, pricali kako nam je super bilo, imali hrapav glas i gorak ukus u ustima…

Zadnju mirnodobsku Novu godinu, sto ce reci 1991/92, docekao sam kod prijatelja, na Mejdanu. Studirao u Sarajevu, a kao dos’o kuci na odmor. I tako, ‘ajmo se sastaviti kod njega. Sjecam se da je zima bila dobra, kaldrma strma i skliska, cak je i snijega bilo, a kucna svijetla Slatine, kao hiljade kandilja, gorila su u daljini.
Atmosfera je bila naoko normalna, malo cak i tjeskobna, pricalo se o ratu u Hrvatskoj, nacionalizmu, malo se i ismijavalo, govorilo se tiho. Niko se cak nije ni napio . Ja sam vecinom sutljiv bio, kulir’o, sta li vec, kradomice promatrao jednu djevojku, obucenu u tamnu kosulju sa svijetlim tufnama i crnom, ravnom kosom do ramena.
Govorila je da je svemir, da je kraljica, da smo svi mi robovi njeni, mahala je rukama, pila vodku i juice, pusila Walter Wolf smedji. Bila je simpaticna, imala je bijele, tanke ruke, koje su nemarno virile iz kosulje, sirok osmijeh i predivne zube u pravilnom nizu.

Moga je jarana zabolio stomak, ustao je i otisao u drugu sobu , ostavljajuci nas same. Zelio sam da je dodirnem, da joj barem nesto kazem, da provalim neki fazon. Nisam znao ili nisam smio. Nova je godina dosla, culi su se pucnjavi i lavez psa, a ja sam osjecao neku tupost, neku blagu osamucenost i necujni titraj u stomaku. Kroz prozor, osvijetljen vatrometom i petardama, nijemo sam promatrao grad pred sobom. Jos jedna je godina iza nas.

Petnaest ljeta je proslo, Nova je godina 2006/07, moj prijatelj zivi u Londonu (i dalje ga muci stomak), ja sam u Vancouveru, a ta djevojka , tu je pored mene, zenom mojom zove se.