Makedonac

Svako ima pekaru djetinjstava svog. Imao sam i ja. Ne sjecam se imena, zvao sam je, jednostavno, kod Makedonca . Po vruci hljeb iz krusne peci, nisam isao ni kod Kabila ni kod Hukica, daleko od mene su bili, nego kod njega. Makedonca.
Bila je na uglu ulice koja vodi od MUP-a prema tenisu, kad se podje prema Telexu, preko puta Albin Herljevic skole. Nije toliko ni bila blizu moje zgrade, a opet, bila je najblize.
Ima li ko da ne voli miris pekare u rano jutro ? Taj miris tijesta , brasna i germe. Ima li ko da ne voli tu toplinu, paru sto izlazi iz limenih, rdjom nagrizenih dimnjaka i u beskarju neba nestaje. Ima li ko da ne zna da su kifle, kifle i da nema drugog naziva za njih, da se jedu vruce i da krupnim zrnima soli moraju posute biti. Nema...

Da li zbog godina ili svakodnevnog zongliranja pred krusnom peci sa sirokim, drvenim lopatama, Makedonac mi je uvijek izgledao, nekako, sagnut. Blago pogrbljen. Imao je bijelu kapu i gustu, sijedu kosu ispod nje. Pricao je simpaticno, kao sto je i sam bio, mjesavinu slavenskih jezika koje uho djeteta pamti zauvijek.
Makedonac je imao dva hljeba (koliko ja pamtim): okrugli i tepsijas. Uvijek sam kupovao onaj koji je tek iz peci izasao.
Tepsijas je bio dobar za, sto bi rekli nasi ljudi, namazat. Puter, kajmak, dzem…bujrum, zaklopi oci i mazi.
Okrugli je bio, sta mislite kakav? Imao je bolju koru, mada s eo ukusima ne treba raspravljat. Dobar bio za otkidat’. Znate ono, kad ne rezete kriske, vec komad po komad, copate topli hljeb i nestrpljivo cekate na saft mlade teletine koja se dinsta u nedjeljno prijepodne.

Rastao sam i moji odlasci kod Makedonca bili su sve rijedji i rijedji. Povremeno, kad sam se zazelio vruceg domaceg hljeba, slane kifle, toplog pozdrava i kad sam zelio da mi miris pekare jos jednom prodje tijelom i vrati me u godine rane, isao sam u pekaru.
Doslo je tinejdzerstvo i neki novi “mirisi” su privlacile mene. Ubrzo je dosao rat i moja sjecanja polako pocinju da blijede…