Voz

Tuzla-Doboj-Zagreb. Moja ruta bijase. Putovao sam i drugim, ali ovu pamtim najvise. Moji odlasci na skolski raspust.
U vozu, raje kakve hoces. Pravi mali,minijaturni, filmski set. Umorni zeljeznicar, naslonjen na desni lakat, drijema tiho. Srednjoskolka, jarko namaznih usana i sisa koje se pamte; s pogledom nekud ispred sebe. Snasa u sarenoj marami, sa prekrstenim rukama i korpom od pruca, iz koje se ne vidi nista. Radnik druge smjene, otkopcana tamna kosulja i skoro popijena polovka “Lavova”. Smedjokosa zena u ranim tridesetim , nazovi-frizura, jeftine naocale i cipele stvorene za kurje oci.
Do Doboja nema kupea. Sjedista su od drvenih, malih, letvi sto se neugodno zabijaju u guznu kost. Neizbjeni dragi lik, kondukter. Namrsten. Iskrivljena crvenkasta kapa sa plasticnim siltom na gustoj ,crnoj, kosi. Ne stoji mu nikako. Karte na pregled. Ozbiljan je ko dnevnik u pola osam. Voz polako klizi.

Volim da gledam pejzaz sto nestaje. I ponovo se pojavljuje. Volim da gledam kuce razbacane uz i daleko od pruge. Vecinom su na cetiri svoda i sparat dva.
Na drugom spratu, duzinom cijelom, balkon je betonski. Na balkonu, iskoristene plasticne tegle od dzema umjesto saksija sa cvijecem. Rijetko koji ogradu ima. Zar se ljudi ne plase visine ? Zar balkoni ne sluze da zastite?
Vidim nevjesto sklepanu kucicu za psa, olupinu stojadina, lijehe sa paradajzom, kukuruz je rodio, zice za struju nemarno vire iz zida.
Vidim i vrata. Ulazna. Ispred njih, kalavare. Barem dva para. Cipele koje su nekad bile dobre i cizme koje su nekad bile samo cizme.


U Doboju sam. Stanica glavna. Cuje se tuberkulozni kasalj, skripa vrata i zenski kikot u daljini. Pod je prljav, istackan zalepljenim zvakama koje se skinuti ne mogu. Nesto kao vitraz nemarnosti. Zidovi su masni i macehinski hladni. Hodnik smrdi na ustajalost, urin i samocu . Ljudi cutke prolaze, odlaze, nestaju. Rijetko koji ostane duze vrijeme.
Restoran je na spratu. Ima se popit’ piva i bistri sok od sljive; “Bosanka”-Doboj. Stolovi su cetvrtasti, a na njima pepeljare limene , boje izlizane narandze i pune do vrha.
Cekam. Ekspresni voz koji uvijek kasni. Zapaljena cigara i pogled u prazno. Ponoc je odavno prolsa. Kako to obicno biva, iznenada, sa razglasa, jedva razumljiv glas:" Voz iz Sarajeva za Zagreb, dolazi u Doboj, peron dva, kolosijek taj i taj". Cuje se pisak lokomotive u daljini. Voz u stanicu ulazi...