Proljece

Spavao sam lose. Vecerao kasno, prevrto se po krevetu, budio tjeran mucninom unosenih masnoca. Mastao da sat zvoniti nece.
Otvaram vrata balkon, kisa i tama. Nemir je u meni. Zar je vec Mart dvadeseti? Kalendarski, stiglo je proljece.

Recite mi nesto lijepo o prolaznosti vremena. Ja ne mogu. Sedmicama govorim sam sebi da mi treba fizicka aktivnost, skijanje, a moze i plivanje. Nista. Onda pogledam kalendar, a po njemu, stiglo je proljece.
Gdje je? Pokazi mi. Da li su kisa i tmurni oblaci iskrivljenog oblika personifikacija proljeca? Da li bas za sve treba da krivim(o) globalno zagrijavanje? Gdje sam u svemu tome ja? Da krivim sebe? Necu. Tako je najlakse.
Treba mi promjena. Treba da se pokrenem. Treba mi samoinicijativa, sut u guz, rekli bi obicni ljudi. Vrijeme je da skinem zimski kaput misli koje stezu, obucem novo ruho, nesto lakse. Planiram da idem veceras na plivanje. Ali, to sam vec rekao.

Sunce je sada vise. Turobni martovski dan prijatnijim se cini. Hladno je i vjetar puse. Sareni pjesaci, zimogrozljivo stisnuti uz podignute ovratnike kaputa, prolaze cutke. Prave grimase bola, prirodna zastita od studeni sto obraze im grize.
Hodam sporo, kao penzionisani profesor, sa svojim imaginarnim djacima na skolskom izletu koji vodi nigdje. Samo neka je svijetlo. I bi svijetlo kazu stare knjige.

Prolazim kroz aleju misli. Siroka je i pruza se dugo. To je ona koju niko ne vidi osim tebe samog. Zamisljam bjelinu papira sa tankim smedjim linijama. Zar moje rijeci nemaju vrijednost? Zar su one male u poruci svojoj? I sta ako su male? I zar u svakoj rijeci poruku moramo da trazimo? Rijec je dovoljna.

I sta sad, da ceprkam po netu ili knjigama, za mislju nekog drugoga. Evo, ostavljam svoje rijeci. Sta im fali, zar se lijepim ne cine?
I sad, kao ovo treba da bude filozofski momenat prvog proljetnog dana. Potpunost upotpunjenja. Ako je uvijek na pocetku bilo svijetlo, neka bude i sada. Mrsko mi ici na plivanje. Stiglo je proljece.