Kise ne da pada. Lije. I nisu ovo moje spisateljske zajebancije, nisu ni frustracije, niti imam namjeru da se ponavljam u svojoj nemoci da napisem nesto drugo. Jednostavno, ovaj mjesec sunca vidio nije. Eto, poceo sam i da rimujem. Proljece je.
Danas mi ni kisobran nije pomogao. Sastavilo se nebo sa zemljom. Kisni ogrtac, potpun je. Navukao sam jaknu, kapu preko glave, zakopcao do grla, pogled usmjerio prema barama asfalta, nisko...Kisobran je bio smijesan detalj.
Mokar do koze, ulazim u predsoblje kineskog restorana, iz kojeg se cuje jazz muzika, graja i miris gingera. Da, dobro ste procitali; jazz muzika. Ljubazna konobarica, sa losim engleskim i jarko namaznim usnama, uvodi me i pokazuje sto. Sjedam, skidam se, otvaram sirom ispred sebe danasnje novine. Narucujem mushroom swirled egg soup i fish tofu cake.Ko jos misli na plivanje? A proljece...
4 comments:
a jesu se i konobari skinuli, il je to samo za goste?
;)
To sam ja samo jaknu skinuo...moras ti mene...
Joj, sto kisa ovdje moze padat'...
cula sam da vas (washington state and above) sveti petar najprije mora ostaviti u cistilistu da se osusite, prije nego sto vas proslijedi u pakao :D.
(al neces ti tamo, ba, ti si C:) ;), to je samo za rogate washingtonjane i b.c.-ance.)
Nije ni cudo sto svi grundge bendovi : Nirvana, Pearl Jam, Soundgarden... (najdepresivniji subkulturalni period 90-tih), dolaze sa ovih podrucja, Washington, pacificka obala...
Kisa kao inspiracija...
Post a Comment