Slusam muziku i osjecam nemir u sebi. Znam, trebao bih traziti nesto sto smiruje, cak i takav muzicki izraz postoji, ali, jednostavno, u momentu ovom, prsti samo retro traze. Zal za vremenima proslim. Vremenima za koje svi mi mislimo da su bila bolja nego sto su ova koju disemo, a nisu, nego se uvijek cini nesto boljim sto je proslo, ne shvacajuci da mi je sada mozda cak i bolje, ali ne znam momenat (to je onaj iz gornje recenice) da iskoristim.
Sta je sad ovo? Tako je govorio Zaratustra ili suplja prica bez tacke. Kazu da sa godinama dolazi i zrelost? Sposobnost rasudjivanja, analizaranja, odluka dobrih. Ja nosim nemir u sebi. Godinama. Ako ga izvedem napolje, cak i u obicnu setnju, izgubiti cu prijatelje. Ko jos slusa nezadovoljne?
Primjetio sam da mi se zadnje vrijeme cesto desava da napisem slova sa izmjenjenim mjestima. Kako se to ono zove? Disleksija. Ima li to veze sa nespokojem? Ne znam. Imam proljev. On je povezan sa nemirom. Udruzeni su. Idu jedan uz drugo. Treba da odvojiim 30 minuta dnevno za sebe? Samo da sutim, da ne spavam, da sjedim, da meditiram, da ne znam. Kako se to postize?
Uostalom, s kim ja to razgovaram. S njim. S nespokojem. Jutro bi trebalo biti promjenjljivo.
2 comments:
Ma znas sta, sjecanja su jako selektivna. I dobro je da je tako, za nase samoodrzanje, da se sjecamo uglavnom lijepoga, 'pamtim samo sretne dane...' Ali to nije realna slika proslosti, a sve i da jeste, sta mi sad imamo od toga...Zato, carpe diem, sretno dijete. :))
Gdje si ti, moja ti...
Drugi dan, druga nafaka. Trebalo bi barem tako biti.
Meni ,vecinom, slike proslosti naviru kada slusam muziku, gledam film...jutra dosta toga promjene.
Nek se ti meni malo javila...
Post a Comment