Sto ja to ne mogu. U sustini, ne volim nikakav shopping, a kamoli ovaj tzv. bozicni, novogodisnji, tako da mi je danas naporan dan pravo bio. Unistio sam cetiri sata u mallu(trzni/trgovacki centar), hodajuci od radnje do radnje, gurajuci se sa nepreglednom masom ljudi, pitajuci samog sebe sto mi sve ovo treba. Kud se ja ovih dana nesto slabo osjecam, kao da ce me gripa spucat, sto jos dodatno upotpunjuje sliku mene i potrosackog drustva u godini koja istice.
Ali, sta ces. Namame te nekakvim rasprodajama, koje ustvari nisu nikakva snizenja, vec vjest marketinski trik iliti uvala. Kazu 50% off that, 40% off this, mislis, to je dobar deal, kupis, a ne treba ti. Kasnije samo skuplja prasinu i na kraju zavrsi na smecu, u najboljem slucaju, kao donacija nekome kome treba ili ti mislis da mu treba( to valjda ono dobro u nama nas tjera).
Pored toga, ovo je vrijeme darivanja, dolaze praznici, kupuju se sitnice za rodbinu, prijatelje. To mi je najteze. Kako uzeti nesto za nekoga da nije preskupo, a da ce se obradovati poklonu ili barem da nece biti razocaran. U svijetu materijalzima, uvijek je tesko naci nesto sto neko vec nema. Vrijeme duhovnosti kao da polako nestaje. Ovi praznici sve vise lice na krdo potrosaca u potrazi za sto boljom kupovnom ispasom. Trudim se da ne budem na putu njihovom. Pregazit ce me.
Za mene je najdrazi poklon neki gift certificate, IKEA ili Chapters, neka simbolicna suma sa kojom cu ja uzeti nesto sto nemam , a mislit cu na osobu od koje sam poklon dobio (gift certificate). Mozda sam idealista, mozda je to moj socijalisticki odgoj, ne znam. Moja uloga u potrosackom drustvu, neprimjetna je. Ne snalazim se. Zamara me. Danas sam uzeo dva para carapa.
No comments:
Post a Comment