Velika je carsija to. Svasta nesto za vidjeti. Uz obalu Temze uvijek je zivo. Jedna strana obale, suncana je, druga nije. Tamo gdje je sunce, ugodnije je. Odakle mi pamet ovolika...
Temza je mocna. Masa tamnosmedje vode na svom putu ka okeanu. Temza ima svoju plimu i oseku. Ja se zatece kad bi oseka, a turista ko turista, ide tamo gdje gradjani Londona nemaju potrebe. Sidjoh niz stube i zakoracih po rijecnom sljunku sto ce uskoro pod vodom biti. Nije lose, zar ne? Galebovi i vlaga me prate...
Nailazi covjek iz suprotnog smjera i pitanje postavlja meni:"Did you find any pipes?". Kakve ba cijevi, o cemu starac pricas ti. A, pipes, mislis lule, ostaci pusacke navike devenaestog vijeka grada Londona. Kada su dokoni gradjani umjesto opuska bacali u Temzu pipes iliti lule.
Gazim sporo, gledam unaokolo, glavom pognutom prema sljunku Temze. I stvarno, pronalazim sitne komade necega sto bi trebalo da se lulom zove. Nasmijan sam. Isto dijete u potrazi za izgubljenim blagom djetinjstava, nastavljam svoju setnju uz obalu Temze...
No comments:
Post a Comment