Down the Seine...

Kazu da nijedan evropski grad nije tako privrzen za svoju rijeku kao sto je to Paris za Seinu. Grad sam i stil njegov definise se njome. Ako zelis da vidis velelepne gradjevine poredane kao po nekom redu, ako zelis da promatras setace uz obalu, zaljubljeni par sa flasom vina pored sebe, ako zelis da osjetis zivot Parisa , slobodno niz Seinu se brodom/pjeske spusti.
Seine nije mocna, ali ima moc (opet sam poceo da filozofiram),nije rijeka sto te ostavlja bez daha, ali dobro se pamti.


Seine je zelenkaste boje i izgleda pitomog. Mnogobrojne agencije nude svoje usluge plovidbe . Brodice, camci, luksuzne jahte, za svakoga nesto. Mi smo odabrali polaznu tacku ispod Ajfelovog tornja, a promet je ucestao, skoro svakog pola sata ima nesto.
Dobra je stvar, sto kupljenu kartu mozes da koristis citav dan, sto ce reci, mozes da sidjes gdje zelis, odes malo do muzeja, u setnju, ponovo se vratis na brod i nastavljas sa rijecnim istrazivanjem.


Da ne bi sve bas bilo idelano, ja i zena smo se potrudili ( kako to inace biva na odmorima bracnih parova), da se malo zakacimo oko trivijalnosti tj. sitnice.
Ona hoce tamo, ja hocu ovamo. Njoj je svjedeno, i meni je. Hajmo u onom pravcu, bolje je u ovom. Jesi li rekao tamo, nisam...Sto i ti znas tezak biti, a vala i ti sa laka...i tako.
Valjda nam je sunce udarilo u glavu, elem, ja sav namrgodjen na brod, da mi se jos vise posvadjat, ali ne mogu na glas, sramota me, puno je ljudi oko nas.


Medjutim, cim je brodic krenuo, cim sam osjetio svjezinu rijeke, moja ljutnja polako u zaborav nestaje. Pogled niz Seineu, fantastican je.
Sunce je visoko i jos vise ljepotu obala naglasava. Izlazim na dek, uzimam aparat, malo slikam. Ne da mi se. Za potpuno opustanje, aparat mi sada potreban nije. Promatram bez rijeci...
Koncentrisem pogled samo na jednu obalu, mislim da je desna, ljudi su u kratkim rukavima, neki cak i u kupacim gacama. Kao da je ljeto, kao da sam negdje na morskoj obali, kao da plovim Seineom vec stoti put. Osjecam se kao vodja splava, ime mu je ...Calipso.


Brodic nas polako niz Seineu nosi. Tek sad vidim velicinu crkve Notre-Dame. Razliciti uglovi daju mi sansu da otkrijem detalje sto nisam mogao kad sam stajao pored, bezuspjesno pokusavajci da aparatom uhvatim sto vise. Pogled sa rijeke znatno jaci dojam ostavlja.
Okrecem se zeni, smirena je , Seinea cini cuda, mogli bi ovako do sutra. Gdje silazimo upitah ja, Jardin des Plantes, ona odgovori tiho.