Invalides and Eiffel Tower Quarter

Eiffel tower je, iliti na nasem, Ajfelov toranj, svakako najpoznatija znamenitost grada Parisa, i jedan od svjetskih simbola. Napravljen za svjetsku izlozbu tamo daleke, hiljadu osamsto sezdeset i neke, prvobitna je bila namera da se nakon zavrsetka iste toranj razmontira i prepusti zaboravu.
Ali, avaj, ne bijase tako. Kontraverze u zivotu (toranj je malo cudno izgledao u ono vrijeme, jelde?) izazvaju talasanje, a talasi nose promjene, zavisi ako veci poklope manje. Jao, poceo sam filozfirati, nece na dobro izaci.


Da bi se doslo do tornja, treba proci kroz kraj sto se zove Invalides. Tamo je takodjer lijepo, nalaze se razne crkve, siroki trgovi, Napoloenov grob...svasta nesto za vidjeti.
Nego, jeste li primjetili kako u filmovima, cija se radnja odigrava u Parisu, glavni akteri gdje god se okrenu, gdje god pogledaju, ma samo sto prozor sobe otvore, na balkon izadju, vide obrise Ajfelovog toranja u daljini. Jah cuda, magija, ali filmska.
U stvarnosti moras malo pjesaciti...


Crkva gdje leze ostaci jednog od najveceg francuskog vojskovodje i drzavnika, takodjer poznat sirokim masama pod kodnim imenom, Napoleon, impozantna je. Kupola dominira gradjevinom, i cini se kao da je od zlata, ali vjerovatno nije, ustvari, ne znam, pa mi je najlakse pruziti ovakve sture odgovore.
Zapravo, to je citav vojni kompleks, garnizon, sta li vec, koji ima ulogu muzeja.
Pitate me jesam li usao u crkvu? Nisam. Placa se ulaz...


Sve u Invalides kraju je nekako na monumentalnoj skali. Malo sam se i poceo gubiti. Sve oko mene , siroko je, sve je uredno i pod konac. Prostrane, travnate, povrsine okruzuju citav kompleks. Nista ne remeti njihov vidokrug, nema drugih zgrada, sve je kao jedno ogromno dvoriste. Nista ne zaklanja njihov pristup. Osjecam da zele pokazati svoju raskos i moc. Mislim, u pravu sam, one to i cine.


Za oko mi zapada sat na sunce. Na jednom je od unutrasnjih zidova garnizona, pokusavam da skontam sjene, da li pokazuje tacno vrijeme? Vjerovatno pokazuje, ali ja ne kontam. Cudi me...
Dobro, polako se pozdravljam sa Invalides i krecem prema znanom tornju. Na putu do njega, moze vala jedna palacinka pasti, ali ovaj put sa sirom. Tek toliko da zavaram glad. Pronalazim je na uglu ulice. Rekoh, najbolje su one u sklopu restorana. Tamo i kupujem. Un frommage crepes...


Evo ga. Ajfelov toranj. Toliko je toga o njemu receno, toliko je filmova snimljeno, toliko je onih maketa od sibica napravljeno, da ja stvarno nemam nista vise puno za reci. Impozantan je.
Spomenuo sam, guzve ne volim, a kod tornja, ne da su guzve nego horde turista vise jedan na drugom. Da bi se samo popeo na njega, ceka se sat i vise i to etaza po etaza, zavisi koliko platis.


Ja nisam imao namjeru da cekam, a jos manje da platim. Stao sam ispod njega i samo gledao. Gradjevina pred kojom se uistinu malim cinis. Figurativno i realno.
Prvo sto mi pada na pamet je, koliko tu sarafa ima, a i farbe dosta ide, jelde?
Dugo godina je bio navisa zgrada na svijetu, personificirajuci snagu i simbol jednom mocne imperije, Francuske.
Danas vise nije najvisi, Francuska nije tako mocna, ali jos uvijek je simbol Parisa cak i vise od toga.


Toranj ostavlja trag u meni. Proveo bih jos vremena u razgledanju, pronalazenju detalja, ali, jednostavno, guzva me iritira. Napustam turiste, ostavljam toranj iza sebe.
Mogla bi se i jedna kafa popit, zar ne? Ili da krenem u setnju niz obalu Seine? Ili da odem na brodic i polako, neka rijeka nosi, pa gdje sidro padne...