The Marais

Jos malo setam oko Montmartre-a, priblizavam se Gare de Nord iliti sjevernoj gradskoj stanici, kraj je sve losiji i losiji. Sumnjivi likovi kruze oko mene, ljudi prose, pijanci spavaju u vrecama, ugodno nimalo nije. Da se ja ipak previse ne zadrzavam ovdje, ulazim na stanicu (ogromna je), pronalazim svoj zeljeni metro, pravac The Marais.


Izlazim iz metroa, ispred mene veliki stub, a na njemu nekakv andjeo u bronci. Aha, ja sam na trgu Bastille. Od tvrdjave nema nista, kazu do temelja je sravnjena, ali tu su ostaci svih onih poginulih u raznim pariskim revolucijama.
Samo da podsjetim, padom tvrdjave Bastille, nestaje kraljevina, zapocinje vladavina republike.
Jos se malo okrecem, iza mene velelepno zdanje pariske nacionalne opere. Izgleda mocno, ali ja nemam vremena za divljenje. Pogadjate, basta kafica zove. Sjedni, odmori, zgrada opere propasti nece.


Gdje sam ja? Gledam u knjigu, the Marais. Prevod kvarta bi bio nesto kao mocvara, marshland iliti na nasem, salas u malom ritu.
To je mozda nekad bilo, danas je the Marais jedna od najelegantnijih(i najskupljih) dijelova Parisa, sa mnogobrojnim muzejima i zanimljivim kucama (mansions).
Tu je i muzej Picassa , naravno, nisam bio (oprosti mi Pablo) i nemojte me odmah napadat. Ovo je moj prvi posjet Parisu, vrijeme suncano, septembar ugodan, baste kafica krcate, nemam ja vremena sada za njegove kubove. Drugi put.


A jest lijepo sjediti u basti, promatrati ljude i ne planirati nista. Lijepo je i cutati, sutnja odmara, sta vise, godi, nesto kao meditacija. Sunce je iznenadjujuce toplo, skidam jaknu i naslanjam na stolicu pored sebe. Konobar donosi pice, blagi naklon i vise se ne pojavljuje. Zenka moja lista knjigu, tiho se listovi cuju, lagano svoju casu Bordeaux-a pije. Stavljam lijevu ruku na potiljak, desna je na stolu, pogled u daljini je. Mogao bih ovako do sutra...


Dobro, vrijeme je da se malo i the Marais upozna. Trazim kucu gdje je, tako barem knjiga kaze, zivio Victor Hugo. Ulice krivudaju, nedostaje mi orijentir, gubim se. Ma Victore do vidjenja i tebi, nisam ja ovdje dosao da gledam gdje si ti zivio, nego, ima l' ovdje gdje u blizina kakva kafana? Restoran? Ogladnio sam.
A kad ogladnite u Parisu, pogledajte na oglasnim tablama sto ispred restorana stoje, Plat de Jour iliti jelo dana. Imaju i neke kombinacije, ako narucis predjelo i glavno jelo ili glavno i dezert, kao izadje jeftinije. Problem je jedino, izabrati pravi.


Potraga se nastavlja. Gledam restorane, gledaju oni mene, a gledam i cijene. Vecer se spusta, postaje sve zivlje. Snimam jedan, ima lijepu bastu, muziku takodjer. Idemo tamo. Eto ti konobarice, bonjour monsieur, bonzur i tebi, sta ima za pojesti.
Ona drobi na francuskom, ja klimam glavom ko satro razumijem, na kraju narucih ribu mada nisam htio. To sam jedino uspio desifrovati sa jelovnika.
Dolazi riba, u nekakvom je bijelom , kremastom sosu, kup rize i malo povrca. Sve mi to izgleda malo, posno, sta ces, kanadjanin bosanskog porijekla, daj mu kilu hljeba i serpu graha pa nek umace.


Fina je riba bila, fina, pojeo sam ja nju, isto kao da je zrak prosao kroz mene, smirio pivo, ali, nije to to sto sam ocekivao. Nema veze, glad je zadovoljena, dizemo sidro i jos malo setnje kroz uske ulice the Marais.
Vecer je u punom mahu, kafica na sve strane, ali, nesto mi cudno, vecinom su muskarci u njima. Okrecem se zeni i trazim potvrdu njenu. Da li je to sto mislim, jeste, u homoseksualnom smo okruzenju. Pridji bona blize, sta se smijes, neka vide da smo par, mani mi tvojih fazona, a mogli smo i polako prema hotelu poci.


Ljudi, nemojte mi sta zamjeriti, ali ja sam gladan. Jesam svega mi, svaka cast francuskoj kuhinji, ali ja bih sada mogao frizider u usta strpati. Treba mi nesto masno, ona riba samo u zelucu pliva, okrecem se oko sebe, ima li kakve brze hrane, ima, kako da ne. Miris kebaba dopire do mene.
Polako svoju setnju privodim kraju , laku noc the Marais, ruke su mi masne, kebab halapljivo u ustima nestaje...