Montmartre

Kazu da je najljepsi dio Parisa Montmartre. Izvdojen, na brdu, ujedno predstavlja i najvisu nadmorsku visinu u Parisu (pored Eiffelovog tornja). Ulice su uske, sa malim trgovima sto nose u sebi car sela utkanog u gradsku jezgru. Zanimljiv je iz razloga sto je oduvijek bio znan kao umjetnicka kolonija, gdje su manje poznati zapocinjali svoj trnovit put do uspjeha odnosno prepoznavanja. I danas je slicno.


Montmartre-om dominira ckrva Sacre-Coeur, kupolasta gradjevina na vrhu brda sa kojeg se pruza jedan od najljepsih pogleda. Do nje se dolazi lako. Samo krenes uz brdo, pa dok ti se kupola ispred ociju ne zabjeli. Jesam pametan, jelde, geodeta rodjeni?
Inace, sama je crkva impozantna mada nisam ulazio u nju. Naravno, ulaz se placa, a ja, skrtica kanadska radje svoj , imigrantskim znojem natopljen euro, trosim u obliznjem kaficu.
U blizini je i Dalijev muzej, ali ne mogu se ja sada po muzejima zavlacit (oprosti mi Dali) dan je lijep, a baste obliznjih kafica prosto te zovu. Sjedni, odmori, kaficu jednu srkni. To i cinim.


Milina je sjesti u bastu jednog od mnogobrojnih kafica Montmartre. Da iskoristim sansu (dok srcem svoju imaginarnu kafu) i opisem ljubav Parizana prema hrani, izlasku u restoran,kaficu, uzitku.
Pekara tj. patisseries ima na svakom cosku. Malo pa malo vidis nekoga na ulici da nosi ili gricka jedan od onih duguljastih hljebova sto ih mi zovemo francuskim. Oni ih zovu baguette i ima ih na stotine razlicitih. Kafica ima od brasserie( to je valjda tamo gdje se samo pije) preko bistrota (to je valjda gdje se samo pije ali na brzinu) do obicnih cafea i restorana sa dnevnim menijem. Uglavnom, vecini dan pocinje sa casom vina u ruci...


Rekoh, ljudi uzivaju u hrani (a i imaju u cemu), sto ce reci da mom sjeverno-americkom oku nije prosla neopazena cinjenica da ljudi nisu debeli, gojazni ili sto bi ovdje rekli, obese. Iako je hrana jaka (karakteristicni sosevi za divljac), kolaci takodjer, ljudi izgledaju odlicno. Spoj energicnosti, zivotnog stila i odabranih malih kolicina, predstavljau recept za uspjesan i zdrav zivot. Ali, zato vole zapalit cigaru svugdje cak i kad jedu.



Zaboravio sam spomenuti. Prije nego sto se popnes na Montmartre, tamo gdje je Pigalle i Moulin Rouge, prostire se bulevar de Clichy. E sad, ne znam je li to onaj isti Clichy iz Millerovih romana, ali svakakvih karaktera mozes vidjeti (ni Kusturica ih se ne bi postidio).
Razne sumnjive face zovu te iz zamracenih sex shoppova i nocnih klubova, nude "usluge" i vjestacke osmijehe. Prljavo je i ne bas ugodno za setnju. Medjutim, i to je Montmartre i to je Paris i ja ga prihvacam. Tu sam, zelim da vidim sve, vrhove sto sjaje i zone moralnih sumraka sto svjetla nemaju. Ne bojte se, nisam posjetio nijedan sex shopu, ali nesto "slatko" trebalo mi je.


Naravno, neizbjezne crepes. Njih sam zaboravio u svom nabrajanju, ali one su tu, samo se okreni. I najbolje su one koje su u sklopu restorana, nesto kao dodatna suba, kvalitet je odlican, osjeti se razlika.
I da, prije nego sto zaboravim, vazda mi se neke trivije po glavi vrzmaju, zasto je bistrot dobio tako ime? Ha, zna li ko?
Legenda kaze da , prilikom jedne od mnogobrojnih okupacija Parisa, Ruski su vojnici nestrpljivo cekali na svoja pica i vikalo bistro, bistro (brze, brze...), i tako. Znaci to su ugostiteljski objekti (cuj mi samo izraza socijalistickog- ugostiteljski objekti) gdje se pice na brzinu trehne i ide se dalje.
Meni se jedna palacinka od cokolade trazi...