Champs-Elysees & St. Germain des-Pres

Jedan od najpoznatijih bulevara grada Parisa je , svakako, Champs-Elysees. Na njenom kraju, ili pocetku (opet ja i orijentacija), nalazi se trijumfalna kapija-Arc de Triomphe. Jos jedan dobro znan pariski landmark (nemojte me samo pitati kako se na nasem kaze-landmark).
Isto kao i crkva Notre-Damme, turisti hrle prema njoj, slikaju se, guraju, skacu mi po ganglijama. U guzvama se ne osjecam dobro.


Dok nisam zaboravio. Recite zbogom saobracajnim pravilima u Parisu. Vozi se ludo, energicno, vozaci i pjesaci ponasaju se isto. Zeleno, crveno, nista to ne vazi, svi trube, niko se ne okrece. Urbana borba, ko prvi, njemu cesta ili trotoar.
Tako da nije bilo pothodnika do trijumfalne kapije, ja ne znam kad bih uspio preci ulicu.
Znaci da bi presao na drugu stranu , koristi podzemne hodnike. Sigurnije je.


Sama kapija, mocna je. Sredisnjeg polozaja, na skveru, iz kojeg se racvaju mnogobrojni bulevari. Mozes da se popnes na nju i promatars Paris. Ali, kao sto rekoh, meni sva ta naguravanja ne idu u prilog, pocnem se nervirati, ne uzivam onoliko koliko bih zelio.
Iz navedenog nisam se puno niti zadrzao, klasicno, par fotki i setaj dalje. Malo je prohladno, dan tek pocinje, a i sunce se pomalo nazire. Setnja bulevarom Champs-Elysees zapocinje.



Moram da naglasim, a da ne zvucim pretjerano ufurano. Kada posjecujum grad, drzavu, u kojoj nisam bio, sve te atrakcije, glavne znamenitosti i muzeji ne privlace me bas. Bio sam u Louvru, ogroman je, izgubio se u masi turista koji se guraju na svom putu prema prostoriji sa Mona Lisom.
I gdje je tu zadovoljstvo? Osjecaj predavanje i postovanja prema djelu koje je uradjeno ko zna kad i pod ko zna kakvim uvjetima? Fotografisati umjetnicka djela sa nasmijanom facom pored njih? Ne, nije za mene.
Nije da ne zelim da vidim, nego , jednostavno, ne volim guzve, ne volim da se zadrzavam dugo na jednom mjestu. Vidjeti nesto u prirodnoj velicini, dozivljaj je za sebe, ali osjetiti grad kako dise nesto je drugo. O tome zelim da pisem.


Volim da setam. Volim da udjem u sporedne ulice i izgubim se. Volim da vidim ono sto vecina vidjela nije. Volim da osmotrim dvorista, zeljezne ograde sa kojih se ljusti farba. Volim da promatram zanimljive fasade, cvijece na uskim balkonima, osjetim dobro znan miris zavucenih pekara, prodjem kroz tisinu malih parkova, bacim pogled na dotjerane stare gospodje sa cukom u narucju, primjetim hrdju na tabli koja ulicu oznacava. Volim lisce oko sebe i prohladan vjetar sto me upozorava da se zakopcam.


Gdje sam sad? Aha, presao sam na drugu obalu Seine. Na lijevoj sam strani. Necu da zapocinjem pricu o orijentaciji. Uzimam ovo kao pretpostavku.
Nalazim se u dijelu grada sto se zove St. Germain des-Pres. Dosta smo hodali, hajmo malo sjesti. Inace, u Parisu kafica, restorana sa otvorenom bastom na svakom koraku. Iako je zvanicna zabrana pusenja, pusi se svugdje, sto ce reci, pepeljara nema, ali ti niko ne zabranjuje da zapalis. Ja sam nepusac, ali ova moja zenka, na njenu radost, voli zapalit i casu crnog vina smirit.


Gledam oko sebe, vidi se gotivan kraj, uzimam menu u ruke, uh, dlanovi mi se od cijena poceli znojit. Znas i ti odobrat kafic, glas u meni govori.
Basta kafica gleda na mali trg, a preko puta neka ckrva. Uzimam nas vodic u ruke i citam da je to ustvari najstarija crkva u Parisu. Eto, putnice namjernice, pijes kafu ispred ovako stare gradjevine.
Fino sam se uvalio u stolicu, svoju kafu polagano srcem, posmatram prolaznike, lijepo mi. Za ovaj uzitak su me orobili 4 euros, tako da sam polako poceo da kontam u cemu je fazon. Ako je konobar sav u crno-bijelim tonovima i elegantnim kretnjama, kafic je znatno skuplji. Ako je malo lezerniji, obucen u odjecu svakodnevnu, kafic je prihvatljivih cijena. Eto, samo da znate. Vrijeme je da se opet malo u setnju krene.


St.Germain des-Pres je ocevidno skuplji, zgrade i parkovi pedantno su odrzavani, bulevari takodjer. Primjecujem crnogorsku ambasadu i mnoge druge. Mojoj se zenki prohtjelo nesto slatko da jede, a nista bolje u Parisu nego njihove palacinke tj. crepes.
Pronalazimo jednu blizu one crkve, gdje na trgu troclani jazz-orkestar svira. Sklanjam se u stranu, slusam ih i hvatam prstima ritam. Pored mene, zena se davi palacinkom od cokolade...