Montparnasse & Luxembourg Quarter

Montparnasse je dio grada odnosno jedan od arrondissementa(opstina) koji cine centralni Paris. Nas hotel bijase tamo.
Prvi kontakt sa Parisom ,carinska kontrola, ljubazno odradjena, i potraga za gradskim sredstvom prevoza. Najbrzi, ujedno i najjeftiniji, voz iliti metro.
Ali, francuski je govorni jezik ovdje. Mozes mislit, u Parisu pricaju francuski, ne znaju engleski, sramota, vala se sada sporazumjevati. Eh, ti Francuzi...


Nista, odem ti ja za subu sa informacijama, tamo muskarac u ranim 40-tim, tamne kose i nervoznih pokreta. Starac parlas li ti angle, on kaze ne, super, mislim si ja, hoces ti da glumis globetrottera.
"Metro, metro...station Pernety...from airport...do tamo". Nekako smo se mi skontali, kupih ja dvije karte, pravac peron, a moji prvi eurosi zavrsise u kasi biletarnice zeljeznicke stanice. Sat je pokazivao skoro ce 11pm.


U vozu promatram ljude, vecinom raja sto ide sa aerodroma, tamnoputi stanovnici pariskih predgradja i poneki radnik. Lica su im umorna.
Gledam na dzepnu kartu mape metroa i kontam gdje trebam sici odnosno drugi voz uhvatiti.
Francuski nije lak. Tek sad ja vidim jest zeznuto , bune me njihova slova, ima ih kamara, a izgovaraju se kao jedno. Valjda sam dobro razumio onog u uredu, jer mi sva ova imena metro stanica bas ne idu od ruke da ih izgovorim. Cini mi se da je ova moja.


Silazim s jednog (mislim na voz...op.a), nailazi drugi, mijenjam, ulazim. Mogu iskreno reci da im vozovi nisu cemu. Bas su ono prljavi, sjedista zapustena, a sam metro star, bez vecih renovacija. Ko te sta pita, pici dalje, umor me polako savladava, a i glad je prisutna. Sljedeca je nasa stanica.
Prvo sto se sjecam pri izlasku iz metro je kafic sa bastom punom ljudi. A vec je oko ponoci. Tako znaci, Paris zivi do kasne sati. Drago mi je.


Ono sto ce nas konstantno pratiti tokom boravka u Parisu jeste regularno fulanje zeljenog pravca. Naime, mi razmazeni, naturalizovani, sjevernoamerikanci, navikli da je sve pod pravim uglom, avenija-ulica, ne moze da masis i da hoces, nismo ocekivali da ovdje ulice cak mogu i da krivudaju.
Uglavnom, izlaskom iz metroa krenuli smo u potragu za hotelom. Naravno, u suprotnom pravcu, dok nismo skontali da je ipak malo dalje nego sto kaze knjiga. Eh,pameti... vracaj se.


Hotel fin, recepcionar malo engleski, ja nimalo francuski, sporazumjesmo se, pravac soba. Ona mala, isto spajza srednje velicine, krevet jedva uvaljen, par stolica i sto. Provjeravam kupatilo, cisto je, meni dovoljno.
Ali , gladan sam, a i onaj obliznji kafic jos uvijek radi. Hajmo nesto u kljun staviti i jednog pivkana udaviti. Najblize do hotela, turski kebab.
Smirim na brzinu jedan i sjednem u bastu spomenutog kafica. Opet, tuc-muc, konobarica francuski, ja rukama i glavom, jedno pivo i casa vina za moju bolju polovinu. Montparnasse, eto i mene.


Jutro jos nije svanulo, a mene glava razara. Valjda sam dehidrirao, tako meni uvijek bude kada letim avionom. Garant sam malo vode u organizam unio, a mozda je i jet leg. Nista, necu kukat, advil u usta i izlazi.
Mirise pecivo. E, to je Paris iz filmova. Daj me nahrani prvo, sve ostalo moze da ceka. Opojni miris svjezeg kruha dopire do mene i hipnoticki me vuce do obliznje pekare. Uzimam kroasan, ne zato sto nema nista drugo, nego jedino to znam izgovoriti, a i bio najjeftiniji, sta ces. On se topi u ustima (mislim na kroasan...op.a), prvi susret sa Montparnassom , prijatan je.


I tako. Pocinje moja setnja Parisom, Montparnassom, cetvrti luksemburskom. Sve me podjeca na Sarajevo. Ulice, zgrade, uski trotoari, opusci na njemu, uzurbani hod, pekare na svakom koraku, elegantne zene, pune baste kafica, energicni vozaci...
Vrijeme je za prvu kafu.
Odmah da kazem. Paris je skup. Barem skuplji od Kanade, jedino su im vina i sirevi jeftiniji. Ali, necu niti ja stegnutog kaisa u Parisu biti. Hocu da probam sve i vidim sto vise. Ha ja. Slikaj zeno...


Rekoh, slikaj, vidi me pijem kafu u Parisu, a i nikad mladji biti necu. Vrijeme je suncano, ma ko bombona, malo prohladno, tek toliko da se zna da je polovina septembra.
Ja sebi narucujem kafu(un caffe), a zena sklapa recenicu koja bi kao trebala glasiti da hoce casu crnog vina. Konobar konta sta hoce i poce nabrajat sta sve ima. Te ovo, te ono, te vam, te tam, ma na stotine njih. Zena ne zna sta da kaze, a ja ulijecem britko ko posljednji stub odbrane, a i fudbal znam dobro, izustih glasno"...Bordeaux, Bordeaux..."


Jao, jesam zajeban. Jos malo pa cu moci predavati francuski, kako sam dobro zapoceo susret sa magicnim jezikom tim. Gledam konobare. Spretni su i vidi se ta je to njihovo zanimanje, a ne neki prelazni posao koji oni rade bez volje.
Mladji muskarac nosi mi kafu, casu vode, a na tanjiricu mala cokolada i racun.
Ja samo za njim...mercy, mercy...ne cuje me covjek nista, ali meni drago pravo. Cuj, pricam francuski. Pogledam racun, kafa skoro 3 eura. Nesto mi i nije bas drago.


Ma zezam. Lijepo je osjetiti sunceve zrake na licu dok ispijas kafu u basti nekog restorana na Montparnassu. Opusteno posmatrati ljude , kako bez reda trce preko ulice, osluskivati sirene automobila, biti uvaljen u jednostavnu stolicu, zbijen gusto jedan uz drugog. Lijepo je ne raditi nista, biti na odmoru i ne misliti puno.
Bas mi se ne mice, ali, jos puno toga se ima za vidjeti. Pokret...