Nesto kao flash...

Kod mene je kisa. I dani su sve kraci. I noci su duze. I jutra su teska. I neki behut, u meni je.
Bezvoljno surfam netom u potrazi za cvrscim zvukom, mozda me to trgne, ali samo se zaustavljam na nekakvim nostalgicnim sjecanjima. A kakva sjecanja mogu i biti izuzev nostalgicna ? Raspilavis se ko da si popio omeksivac za rublje iliti ves, a nijedno ni drugo nisi.

Sto mi to treba?. Elektronski svijet, brutalan je. Opterecuje me (kao da meni fali puno da se necim novim ne opteretim). Navratim sa namjerom da potrazim neku korisnu informaciju, a zavrsim na forumima, youtube, blogovima...Sad bi ja kompjuter razvalio sakom, ma sta sakom, kroz prozor ga degazirao. Sutno bi ga tako slatko da mi palac poplavi, nokti otpadnu, prsti slome. I to lijevom nogom. Neka leti ko galeb pacificki. Rasiri krila jarane, lakse ce ti biti.
A lijepo je nekad osjetiti bol. Onu, tupu, kad se nehatom puknete sa dva,zadnja, nozna prsta od stok vrata ili nogaru fotelje koja nemarno stoji ispred tebe. Aha, jelde, boli? Pa se previjate, naglas psujete i cvrstim rukama olakasanje kroz zrak trazite. To bi mi bas sad trebalo. Ali, cim ja razmisljam o tome, dogoditi se nece.

I dalje surfam netom. Dzaba je sve ovo pisem. Sve neke epizode sjecanja u glavi mi se vrte. Nesto kao flash:
"...jutro obilazi scenu rutinski...s duznim postovanjem ja se uklanjam sa puta...". Johnny vrati se, jebe me kisa...