Novembar je prvi

Zar je vec Novembar? Kazu, poslije kise dolazi sunce. Kod mene vala dosla noc, tamna je i ne vidim bas dobro, a vi sto o suncu pricate, garant na pacifickoj obali zivjeli niste.
Ovo nema nikakve veze sa prvom konstatacijom, ali sta cu sad, misli su mi nepovezane, samo zakljucujem, kisa je stala, njojzi hvala. Pici/pisi dalje.

Ima nesto i lijepo u kisama. Svidja mi se kad prestanu. Dobro, bez mojih upadica, ima nesto lijepo sto kise nose u sebi. To je ta svjezina, zrak je jaci, cistiji, ukus ima. Duboko udises, lijepo ti, vidis razliku. Lica zgrada, ulica, drveca...preporodjena, umivenim se cine, a sapun (joj, "Dove" je meni zakon) koristile nisu. Renesansa...
Nisu niti okupana , ni istusirana, nego , bas ono , umivena. Vidi se blagi sjaj stakla, lisce svjetluca kao da namiguje, fasade su zivlje, kapi se zadrzavaju na njima, ulice su prazne, nema ljudi, automobila, buke...Ne traje to dugo, mozda pola sata, ipak, djeco Ivica se zovem, primjecujem da i nezive stvari mogu da ozive.


Ali, posto je pala noc, i nista vise ne vidim, osim odsjaja TV-ekran-a,vracam se mislima (i guzicom) , tu gdje i jesam. Na kauc dnevne sobe. Sam sam...
Jao, kako sam ovo tuzno napisao, ali vjerujte jos tuznije sam rekao. Novembar je prvi i zena ima tzv. "Girl's Night". To je kao zvanicna verzija, a gdje se one skicu, ja ne bih da ulazim dalje, Balkan ce iskociti iz mene.
I sta sad ja da radim? Da nazovem par prijatelja, vec je kasno, da vrtim kanale po tv-u, nemam snage, da uradim nesto kreativno, hajd, svrsishodno (jest zajebana ova rijec, jedva sam je izgovorio-svrsishodno), jednostavno, ne da mi se.
I gdje cu onda? Online...
I sta cu tamo? Pricati s nepoznatim ljudima, napisati rijec, dvije i nestati. I koje je moje zadovoljstvo? Jesam li ispunjen? Pisem blog i pitam se je li ovo monolog subotnje samoce, aktivnost uma, hobi ili jednostavno gubljenje vremena.
Cini mi se da je ovo zadnje...

P.S Evo poceo sam i sam da se slikam. Dotle doslo...